SJEĆANJE NA HIDŽRU

 Dok čekamo nastupanje Nove hidžretske 1436. godine, donosimo vam poučan povijesni prikaz tog veličanstvenog događaja. V.H.

Godine 620. po Isa alejhisselamu obredi Hadža su se obavljali početkom mjeseca juna. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Mini za vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati u islam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji broj povratnika u čistu vjeru Ibrahimovu, Muhammed, alejhisselam, vjerno čuvavši emanet opominjanja i pozivanja što mu ga je dragi Allah, Uzvišeni, podario, i te godine je strpljivo i odgovorno išao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o islamu. Njegov govor posebno je dojmio šestericu hodočasnika, pripadnika plemena Hazredž iz Jesriba, koji su tih vrelih junskih dana na Akabi u dolini Mina veoma pažljivo slušali svaku riječ koju je Muhammed, alejhisselam, izgovarao. Za posebnu pažnju ove šesterice postojao je sasvim konkretan razlog.

Naime, u plodnoj oazi Jesriba nekoliko stotina kilometara sjeverno od Meke u to doba živjela su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž. Iako su bili potomci dvojice braće rođene od iste majke, čija su imena i baštinili, njihove odnose je karakterisala velika, dugogodišnja mržnja i česti ratovi. To njihovo neprijateljstvo, koje se prenosilo sa generacije na generaciju, nije mogla umanjiti ni zajednička prijetnja koja im je dolazila od njihovih susjeda Židova. Iako su godinama živjeli zajedno i sa svojim židovskim susjedima bivali u raznim savezima, pripadnici Evsa i Hazredža su već neko vrijeme iz njihovih usta mogli čuti sljedeće riječi: ''Vjerovjesnik samo što nije poslan, slijedit ćemo ga, a vas ćemo uništiti kao što su uništeni Ad i Irem''! Ta prijetnja bila je realna jer se odavno znalo da Židovi monoteisti nikako nisu voljeli Arape mnogobošce. S druge strane, među mnogim plemenima koja su živjela na prostorima Arabije ostalo je sačuvano sjećanje na potpuno uništenje dva drevna naroda, Ad i Semud, što nekad obitavahu na tim prostorima, kao i na uništenje naroda Irem. Svi oni su bili mnogobošci i Allah ih je uništio zbog njihovih grijeha i zbog toga što odbijahu slijediti Njegove poslanike koji su ih opominjali.

To sjećanje na propast drevnih naroda bilo je, dakle, živo i među Arapima i među Židovima Jesriba. Židovi su se nadali da će im Allah poslati kao poslanika nekoga od njih i da će, slijedivši ga, steći Božiju naklonost i tom snagom pokoriti sva arapska plemena u regionu. Evs i Hazredž, iako svjesni ove prijetnje, ipak nisu mogli smognuti snage da se ujedine, ali im je ona stalno bila prisutna u njihovim mislima i slutnjama. I pomenuta šesterica hazredžijskih hodočasnika bili su, svakako, svjesni ove prijetnje. Takođe su znali i to da jedan od pripadnika plemena Kurejš iz Meke govori da je poslanik poslat od Boga i da poziva sve ljude u vjeru u jednog Boga. Zbog svega toga se kod njih javila potreba da pažljivo poslušaju čovjeka koji tvrdi da je Božiji poslanik i tu priliku su pomno iskoristili tih junskih dana na Mini. Ono što su vidjeli i čuli iz pojave Muhammeda, alejhisselam, i njegovih riječi dovelo ih je, svu šestericu, do čvrstog uvjerenja da je Muhammed zaista obećani Poslanik. Snaga tog uvjerenja kao i želja da prije Židova prihvate obećanog Poslanika navela ih je da svi do jednog prihvate islam. Nakon toga oni su se vratili u Jesrib sa obavezom da pozivaju u islam i ostale svoje saplemenike i sunarodnike.

Situacija za muslimane u Mekki nije izgledala nimalo povoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su bili gorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve više izvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imati zaštitu. Muhammed, alejhisselam, je u tom periodu dobio nagovještaj toliko željenog olakšanja u snu.

''Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja''; rekao je ashabima.

Došlo je vrijeme Hadža naredne, 621. godine po Mesihu Isau, alejhisselam. Šesterica hazredžijskih muslimana iz Jesriba su u proteklih godinu dana pozivali svoj narod u islam i taj trud je rezultirao određenim brojem preobraćenja. Ove godine peterica od njih ponovo su pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericu novopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupno dvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadnici plemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs. Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Resulullahom na Akabi u dolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, alejhisselam, dali zavjet na vjernost i pokornost. Imam Buhari nam od Ubadet ibn Samita prenosi da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom rekao:

''Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost - da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onome što je između ruka i noga, i da nećete ni čemu što je dobro poslušnost odricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A ko iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku - to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je - ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.''

Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi. Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružio i Mus'aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva na islam i poučava one koji postanu muslimani. Mus'ab ibn Umejr je na najljepši način potvrdio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudri misionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je, Voljom i Odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapa prihvati islam. Vrhunac svega je bio kada je Sa'd ibn Muaz jedan od poglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod da prihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno, mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.

Kada je, po povratku u Meku kojih mjesec dana prije Hadža 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, Mus'ab ibn Umejr izvijestio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o velikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena u Jesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna. Poslanik je vrlo dobro znao da je oaza Jesrib upravo ona plodna dolina između dva grebena crnog kamena koju je već ranije vidio u svom snu.

Te 622. godine po Isau, alejhisselam iz Jesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana, i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijahu dvije žene, kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena. Oni su se za vrijeme trajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom, alejhisselam, u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio u društvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, ali je štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemena zaista i preuzeti obavezu Muhammedove, alejhisselam, zaštite prije nego im je on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikom su se i Hazredžije i Evsije svečano obavezali da će prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, i da će ga ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.

Ovo je bio izuzetno značajan i veličanstven događaj, događaj koji je nagovijestio prekretnicu u odnosima između muslimana i mnogobožaca, jer je tada Poslanik, po prvi put nakon početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dva kompletna moćna arapska plemena. Vojna snaga islama se tako poče polahko, ali sigurno, pojavljivati na obzorju. Plemeniti Poslanik, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, toga svakako bijaše svjestan, a toga bijaše svjestan i još jedan očevidac ovog značajnog sporazuma. Najveći protivnik istine i najveći neprijatelj i ljudskog i džinskog roda, Iblis, šejtan, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, pratio je taj skup izbliza, i kada je sporazum sklopljen on je, ne mogavši više da izdrži, viknuo na sav glas. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu tada, vrlo dobro znajući ko je taj što viče, po jednoj predaji odgovori da će se sa njim posebno pozabaviti, odnosno po nekoj drugoj predaji, da mu ubuduće više neće dati da predahne. Ovaj ugovor je u historiji poznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanku islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.

Nakon što je Resulullah zaključio sporazum sa Medinelijama naložio je svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib. Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda, alejhisselam, da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke sa Evsijama i Hazredžijama; grada koji se nalazi na domaku njihovog karavanskog puta za Siriju i tako za njih i njihovu trgovinu postaje sasvim realna i izuzetno velika opasnost. Zato su oni osjećali da pod hitno nešto moraju učiniti, pa su tako sazvali skup svih svojih najvećih predstavnika u vijećnici Meke. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca'' zauzeo svoje mjesto na tom skupu. Na kraju su se dogovorili da ubiju Allahova Poslanika svi zajedno kako se njegova porodica ne bi mogla svima osvetiti. Allah o tome kaže sljedeće: «Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! «(8:30)

Čim je dobio obavijest od plemenitog i povjerljivog Džibrila o dozvoli da se iseli, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da se sve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.

Ubice su se okupile ispred kuće Allahova Poslanika čekajući ga da izađe i izvrše svoj podli plan. Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, dao je svoj zeleni ogrtač Aliji i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Ali je tako i učinio, a Muhammed, alejhisselam je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!" (36:9), napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, alejhisselam, se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica odmah uzjahali deve i izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''.

Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Kurejšije su ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im bila dovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika i posljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnim Znamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinu približavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj, gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana: A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)

Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Dok je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja u tradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije i da je on tim sevepom preselio na budući svijet. Iz toga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti Ebu Bekru podario blagodat da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.

Jedna od Allahovih mudžiza se desila dok su bili na putu za Medinu. Naime, jedan veoma iskusan lovac koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem je upratio njihove tragove i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, stigoše u mjesto Kuba gdje Muhammed a.s., podiže prvu džamiju u Islamu. A poslije kraćeg boravka U Kubau dođoše do Medine i njenih stanovnika koji su s nestrpljenjem iščekivali dolazak Allahova Poslanika s.a.v.s.

U petak ujutro 1. oktobra 622. godine Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno ''Medina''. Poslanik je tada održao sljedeću hutbu obrativši se Medinelijama:

"Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?' Čovjek gleda i desno i lijevo, ali ne vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.Neka je na vas mir i Allahova milost''. Amin

Informacije

Adresa (ured)   Dominisova 1
Radno vrijeme:   Pon.-Pet. 09:00-13:00
Mesdžid   

Cosmijeva 1

Otvoren za vrijeme dnevnih namaza

Telefon    +385 21 360 651
Fax   +385 21 345 581
Mobitel   +385 99 310 99 46
Email    medzlis.split@outlook.com
Broj računa     HR8223400091410704285

Lokacija