U petak, 30. listopada 2026. godine, splitski mesdžid posjetilo je 55 učenika petih razreda Osnovne škole Jesenice iz Dugog Rata, u pratnji šest nastavnika, predvođenih vjeroučiteljicom Darijom Mladin.
Učenike i njihove nastavnike dočekao je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Split, Vahid ef. Hadžić, koji ih je najprije upoznao s molitvenim prostorom mesdžida, njegovim osnovnim obilježjima, namjenom i značajem u vjerskom životu muslimana.
U nastavku susreta, uz multimedijalnu prezentaciju, učenicima su predstavljena temeljna vjerovanja i glavne odrednice islama, s posebnim osvrtom na pet stupova islama, islamske blagdane te svakodnevni vjerski život muslimana. Učenici su imali priliku postavljati pitanja i kroz neposredan razgovor proširiti svoja znanja o islamu, njegovim običajima i tradiciji.
Ovakvi susreti vrijedan su doprinos međusobnom upoznavanju, razumijevanju i poštovanju vjerskih različitosti, osobito među mladima. Neposredan susret i otvoren razgovor pružaju učenicima priliku da o drugim vjerama uče iz prve ruke, razvijajući kulturu dijaloga i uvažavanja.
Medžlis Islamske zajednice Split zahvaljuje učenicima i njihovim nastavnicima na posjetu, iskazanom zanimanju i ugodnom druženju te se raduje nastavku dugogodišnje suradnje s Osnovnom školom Jesenice.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Blagodati namaza ne završavaju sa predajom selama“
Split, 30.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre,
Uzvišeni Allah na početku sure El-Mu'minun kaže:
„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” (El-Mu'minun, 1-2) A nakon što je naveo osobine onih koji su postigli istinski uspjeh, ponovo se vraća namazu riječima:
„I koji molitve svoje na vrijeme obavljaju.” (9)
Nije slučajno što Uzvišeni Allah opis uspješnih vjernika započinje i završava namazom jer namaz nije tek jedna od naših vjerskih dužnosti. On je svakodnevna potvrda našeg odnosa prema Allahu i pokazatelj mjesta koje vjera zauzima u našim životima.
Razmislimo o jednoj posebnosti namaza. Post možemo odgoditi zbog bolesti ili putovanja, zekat je obaveza onoga tko posjeduje propisanu imovinu, a hadž onoga tko ima mogućnosti da ga obavi.
Namaz, međutim, ostaje naša obaveza u gotovo svim životnim okolnostima. Kada smo zdravi, obavljamo ga stojeći; kada smo bolesni, onako kako možemo; kada putujemo, koristimo propisane olakšice; kada smo u opasnosti, namaz ima svoje posebne propise. Allah nam je olakšao način njegova obavljanja, ali nas nije oslobodio potrebe da Mu se obraćamo. Time nas uči da postoje veze koje se ne smiju prekidati, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo.
Ipak, braćo i sestre, postavlja se važno pitanje: što namaz treba promijeniti u čovjeku koji ga redovito obavlja? Je li dovoljno da pet puta dnevno stanemo na sedžadu, izvršimo propisano i nastavimo živjeti kao da pred svojim Gospodarom nismo ni stajali? Uzvišeni Allah kaže:
„Namaz, zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45)
U ovim riječima sadržana je jedna od najvažnijih poruka o namazu. Njegova svrha nije samo da ispunimo obavezu, nego da nas ta obaveza odgaja.
Da čovjek koji stoji pred Allahom postane svjesniji svojih riječi, postupaka i odgovornosti. Da onaj tko u namazu traži Allahovu milost nauči biti milostiv prema ljudima. Da onaj tko na sedždi priznaje svoju poniznost pred Stvoriteljem ne bude ohol prema Njegovim stvorenjima.
Zato bismo se trebali zapitati: koliko se naš namaz prepoznaje u našem ponašanju? Jesmo li nakon namaza strpljiviji prema svojim ukućanima, pošteniji u poslu, pažljiviji prema susjedima i odgovorniji prema obavezama? Čuvamo li svoj jezik od ogovaranja, vrijeđanja i nepravde? Jer nije svejedno kakav čovjek ustaje sa sedžde. Namaz koji istinski doživljavamo mora ostaviti trag i onda kada napustimo mjesto na kojem smo ga obavili.
Kur'an nam otkriva još jednu važnu dimenziju namaza. Uzvišeni Allah kaže:
„Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali.” (El-Me'aridž, 19-23)
Kako je samo precizno opisana ljudska priroda! Kada nas snađe nevolja, često gubimo strpljenje i prepuštamo se strahu. Kada nam život ide dobro, lako zaboravljamo koliko smo ovisni o Allahovoj milosti. U teškoći smo skloni očaju, a u blagostanju samozadovoljstvu.
Kur'an, međutim, izdvaja one koji ustrajavaju u namazu. Zašto? Zato što se onaj tko pet puta dnevno staje pred Allaha uči postojanosti. U nevolji pronalazi oslonac, a u blagostanju razlog za zahvalnost. Namaz ga podsjeća da ni uspjeh ne smije biti povod oholosti, niti iskušenje razlog gubitka nade. Zato Uzvišeni Allah kaže:
„Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.” (En-Nisa', 103)
Pet dnevnih namaza nisu slučajno raspoređeni od zore do noći. Oni prekidaju našu zaokupljenost svakodnevicom i podsjećaju nas da postoji nešto važnije od poslova, obaveza i prolaznih briga. Sabah nas uči da dan započnemo s Allahom, podne i ikindija da Ga ne zaboravimo u poslu, a akšam i jacija da Mu se vratimo kada se dan približava kraju.
Ali vrijeme između dva namaza ne bi smjelo biti vrijeme zaborava na Allaha. Naprotiv, ono je prilika da svojim djelima potvrdimo ono što smo u namazu izgovorili. Ako smo od Allaha tražili da nas uputi na Pravi put, onda se trebamo truditi tim putem i hoditi.
Prenosi se od Huzejfe, r.a. da je rekao: „Kada bi Allahova Poslanika, s.a.v.s., nešto zabrinulo, pristupio bi namazu.” (Ebu Davud, 1319)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas uči da namaz nije teret koji dodajemo svojim brigama, nego utočište u kojem tražimo snagu da se s njima suočimo.
Zato, braćo i sestre, ne dopustimo da nam namaz postane samo navika bez prisutnosti srca, niti obaveza koju neprestano odgađamo. Čuvajmo namaz, ali čuvajmo i njegov smisao. Jer nije najvažnije samo koliko smo puta u životu obavili namaz, nego i koliko je namaz oblikovao naš život.
Uzvišeni Allahu, učini nas od onih koji namaz redovito i skrušeno obavljaju. Daj da nas naši namazi čuvaju od grijeha, odgajaju u dobru i približavaju Tebi.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu i da im podariš mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Tijekom zimskog računanje vremena, džuma namaz i podne namaz počinju u 12:00.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Tko odgaja našu djecu?“
Split, 23.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre,
S vremena na vrijeme možemo čuti izjave pojedinih roditelja da svoju djecu ne žele upisati na vjeronauk u školi ili u mekteb. Neki smatraju da je dijete još premlado, drugi da je opterećeno školskim i izvanškolskim obvezama i da dovoljno ono što nauči kod kuće, dok treći ističu kako ne žele utjecati na njegovo vjersko opredjeljenje, nego mu namjeravaju prepustiti da, kada odraste, samo odluči hoće li vjerovati i kojoj će vjeri pripadati.
Na prvi pogled, takvo razmišljanje kod nekih može djelovati razumno jer se poziva na slobodu djeteta. Međutim, ono otvara mnogo ozbiljnije pitanje: može li roditelj odustati od vjerskog obrazovanja i odgoja svoga djeteta, a da time već nije donio odluku koja će bitno utjecati na njegov život?
Zanimljivo je kako gotovo nitko ne smatra da dijete treba čekati punoljetnost da bi odlučilo hoće li učiti materinski jezik, pohađati školu, razvijati radne navike ili usvajati pravila lijepog ponašanja. Roditelji ga odmalena poučavaju onome što smatraju vrijednim i korisnim. Upisuju ga na strane jezike, sport, glazbu i druge aktivnosti, često ulažući mnogo vremena i novca. I to je pohvalno. Ali zašto se upravo kod vjere, koja oblikuje čovjekovu savjest, moral i pogled na život, odjednom pojavljuje uvjerenje da dijete treba ostaviti bez usmjerenja?
Nikada, braćo i sestre, ne trebamo smetnuti s uma da dijete ne odrasta u praznom prostoru. Ako ga roditelji ne budu upoznavali s vjerom i njezinim vrijednostima, upoznavat će ga i oblikovati drugi utjecaji: društvo, društvene mreže, različiti internetski sadržaji i uzori čije vrijednosti roditelji možda uopće ne poznaju.
Uzvišeni Allah kaže:
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna!“ (Er-Rum, 30)
Islam nas uči da se čovjek rađa s fitrom, prirodnom sposobnošću i sklonošću prema vjerovanju u Boga. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Svako se dijete rađa u fitri, pa ga njegovi roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.“ (Buharija i Muslim)
Ovaj hadis snažno naglašava koliko roditelji i okruženje utječu na oblikovanje djetetove osobnosti. Roditeljska odgovornost zato nije samo osigurati djetetu hranu, odjeću, stanovanje i obrazovanje, nego mu pomoći da razvije savjest, odgovornost, osjećaj za dobro i zlo te svijest o Stvoritelju.
Zanimljivo je da i Ustav Republike Hrvatske, u članku 64., izričito navodi: „Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.“ U istom članku stoji da su roditelji odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.
Naravno da sloboda izbora ne podrazumijeva odrastanje u neznanju. Naprotiv, kako bi čovjek sutra mogao zrelo i odgovorno odlučivati, danas mu treba pružiti znanje, razumijevanje i priliku da upozna vlastitu vjersku tradiciju.
Braćo i sestre, imajmo na umu da djeca mnogo ranije nego što mislimo počinju postavljati velika životna pitanja: Tko nas je stvorio? Gdje je Allah? Zašto ljudi umiru? Što se događa nakon smrti? Zašto trebamo biti dobri ako nam se dobro ne vraća? Takva pitanja nisu teret koji odrasli nameću djeci, nego prirodan izraz njihove znatiželje i duhovnog razvoja. Ako im ne ponudimo odgovore primjerene njihovoj dobi, odgovore će potražiti i pronaći negdje drugdje.
Upravo zato vjeronauk i mekteb nisu samo mjesta na kojima se uče sure, sufara i vjerski propisi. Oni trebaju biti mjesta na kojima dijete uči poštovati roditelje, govoriti istinu, pomagati slabijima, razlikovati dobro od zla, razvijati osjećaj pripadnosti i preuzimati odgovornost za vlastite postupke.
Ipak, nemojmo zaboraviti da ni najbolji vjeroučitelj ni najuspješniji mekteb ne mogu nadomjestiti ono što nedostaje u obiteljskom domu. Dijete koje sluša o iskrenosti, a svakodnevno gleda roditeljsku neiskrenost, ili uči o namazu, a nikada ne vidi roditelje kako klanjaju, prima proturječne poruke. Djeca mnogo više usvajaju ono što vide nego ono što im govorimo.
Zato se danas trebamo zapitati ne samo jesmo li svoju djecu upisali na vjeronauk i u mekteb, nego i kakav im primjer pružamo. Jesmo li im vjeru približili kao izvor dobrote, sigurnosti i smisla ili kao skup zabrana i obveza? Razgovaramo li s njima o vjeri ili im samo naređujemo?
Vjersko obrazovanje i odgoj nije jamstvo da dijete nikada neće pogriješiti, ali mu može pružiti vrijednosti kojima će se vraćati kada pogriješi i oslonac kada se suoči sa životnim iskušenjima koje se neminovno nalaze pred njim.
Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari mudrost i strpljenje u odgoju naše djece, da ih sačuva od stranputica i učini čestitim, odgovornim i korisnim ljudima. Gospodaru naš, pomozi nam da svojoj djeci budemo dobar primjer i da im ostavimo nasljedstvo vjere, znanja i plemenitog ponašanja.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Medžlis Islamske zajednice Split obavještava roditelje i polaznike mektepskog vjeronauka da će se od nedjelje, 25. listopada 2026. godine, zbog prelaska na zimsko računanje vremena, nastava održavati prema novom rasporedu.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Čuvajmo našu Zajednicu“
Split, 16.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre,
Živimo u vremenu u kojem je lakše nego ikada javno iznijeti svoje mišljenje, ali se sve manje razmišlja o odgovornosti za izgovorenu riječ. Društvene mreže omogućile su svakome da njegov glas dopre do velikog broja ljudi, no istodobno su postale prostor u kojem se neprovjerene tvrdnje, olahke osude i međusobna nepovjerenja šire brže od istine. Nažalost, takvih pojava nije pošteđena ni naša Islamska zajednica.
Sve češće svjedočimo kako se o Zajednici, njezinim institucijama i ljudima govori bez dovoljno znanja i odgovornosti. Pojedinačni propusti postaju povod za opće osude, a osobna nezadovoljstva prerastaju u javne sukobe. Pritom zaboravljamo koliko jedna nepromišljena riječ može narušiti povjerenje koje se godinama gradilo. Uzvišeni Allah upozorava: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!“ (El-Hudžurat, 12)
Ovaj ajet ne poziva nas da zatvaramo oči pred pogreškama, nego da budemo pravedni i odgovorni u svojim sudovima. Nije svaka kritika napad na Zajednicu, ali nije ni svaka javna optužba izraz brige za njezino dobro. Iskren savjet nastoji nešto popraviti, dok neodgovorna riječ često ostavlja samo nepovjerenje i podjele.
Draga braćo i sestre, moramo biti svjesni jedne važne činjenice: mi nemamo druge Islamske zajednice. Iza nje stoje generacije i generacije ljudi koji su u mnogo težim okolnostima od današnjih čuvali vjeru, osnivali džemate, gradili džamije i mesdžide, podučavali djecu i prenosili islamske vrijednosti. Neki su za to žrtvovali imetak i vrijeme, a neki podnosili progone i velika odricanja. Zahvaljujući njihovu trudu, danas imamo svoje džamije i mesdžide, imame i muallime, mektebe i organizirani vjerski život. Ono što je prethodnim generacijama često bilo teško ostvariti, nama je postalo svakodnevica. Hoćemo li to naslijeđe predati svojoj djeci snažnije i uređenije ili oslabljeno našim međusobnim podjelama?
Uzvišeni Allah kaže: „I čvrsto se svi Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103)
Zajedništvo nije samo organizacijska potreba, nego i vjerska odgovornost. Ono ne znači da svi moramo jednako misliti niti da su ljudi koji vode Zajednicu nepogrešivi. Naprotiv, odgovorna Zajednica treba iskren savjet, argumentiranu kritiku i spremnost da se vlastiti propusti priznaju i isprave. Autoritet se čuva odgovornošću, a povjerenje zaslužuje poštenjem i pravednim postupanjem. Čuvati ugled Zajednice ne znači prikrivati pogreške, nego ih ispravljati na način koji donosi dobro, a ne nove podjele.
Nažalost, danas je često lakše napisati oštru objavu nego uputiti iskren savjet, lakše optužiti nego provjeriti i lakše osporavati tuđi rad nego sam preuzeti odgovornost.
Kada se iscrpljujemo međusobnim sukobima, manje nam snage ostaje za ono zbog čega Zajednica postoji: za vjeru, odgoj, obrazovanje, pomaganje potrebitima i brigu o budućim generacijama. Dok se bavimo jedni drugima, možemo zaboraviti one kojima smo najpotrebniji.
Braćo i sestre, Zajednica nisu samo njezine institucije i odgovorni ljudi. Zajednica smo svi mi. Ona živi kroz naš dolazak u džamiju, mektepski i školski vjeronauk za našu djecu, međusobno pomaganje, članarinu, vakufe i humanitarne aktivnosti. Njezina snaga nije samo u onome što posjeduje, nego ponajprije u ljudima koji je osjećaju svojom i spremni su za nju nešto učiniti. Muhammed, s.a.v.s., rekao je: „Vjernik je vjerniku poput građevine čiji dijelovi jedni druge učvršćuju.“ (Buhari i Muslim)
Upravo takva treba biti naša Zajednica: oslonac njezinim članovima, prostor povjerenja i mjesto na kojem se ljudi povezuju, a ne razdvajaju. Zato, prije nego što napišemo komentar, prenesemo neprovjerenu vijest ili osudimo nečiji postupak, zapitajmo se: Je li to što govorimo istina? Je li pravedno? Hoće li naše riječi pomoći da se nešto popravi ili će samo produbiti nepovjerenje?
Čuvati Zajednicu ne znači šutjeti o njezinim slabostima, nego ne dopustiti da zbog tih slabosti zaboravimo njezinu vrijednost. Budimo ljudi koji povezuju, a ne razdvajaju; koji savjetuju, a ne ponižavaju; koji preuzimaju odgovornost, a ne samo traže tuđe pogreške. Zajednicu koju smo naslijedili dužni smo čuvati, unapređivati i dostojanstveno predati generacijama koje dolaze.
Uzvišeni Allahu molimo te da učvrstiš naše zajedništvo, sačuvaš nas oholosti, zavisti i razdora te nam podariš mudrost i odgovornost.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj u suradnji sa agencijom El Kiram iz Beča organizira odlazak na hadž za 2027./1448. hidžretsku godinu.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Imamo mnogo, a jesmo li zahvalni?“
Split, 9.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Uzvišeni Allah u 35. ajetu sure El-Enbija kaže: „Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.“ (El-Enbija, 35)
Ovaj ajet podsjeća nas na jednu veliku istinu: čovjek je na ispitu ne samo onda kada mu je teško, nego i onda kada mu je dobro. Na ispitu smo kada nemamo, ali i kada imamo. Kada smo bolesni, ali i kada smo zdravi. Kada se borimo s problemima, ali i kada živimo u miru, sigurnosti i blagostanju.
Ponekad mislimo da je iskušenje samo siromaštvo, bolest ili nevolja. Međutim, blagostanje može biti jednako veliko iskušenje. Pitanje je: hoćemo li u dobru biti zahvalni, hoćemo li znati prepoznati ono što imamo i hoćemo li se znati zaustaviti kada nam je dovoljno?
Živimo u vremenu u kojem se veoma lako uspoređujemo s drugima. Dovoljno je otvoriti društvene mreže i odmah nam se čini da netko ima bolji automobil, veći stan, ljepši odmor, bolji posao ili bezbrižniji život. Čovjek tada vrlo brzo zaboravi ono što je njemu Allah dao.
A kada bismo vlastiti život promatrali ne uspoređujući ga s tuđim, mnogi od nas morali bi priznati da imamo mnogo razloga za zahvalnost.
Živimo u sigurnosti. Imamo krov nad glavom. Imamo hranu. Ogromna većina nas ima medicinsku skrb, mogućnost školovanja, ima posao, dragocjene resurse vode i to bez ograničenja, električnoj energiji i svemu onome o čemu milijuni ljudi u svijetu mogu samo sanjati. Pa ipak, nezadovoljstvo veoma lako postaje naše svakodnevno stanje.
Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo – bogatstvo duše.“ (Buhari i Muslim)
Ovo je zaista jedna od najvažnijih poruka za čovjeka našega vremena.
Možeš imati mnogo, a stalno osjećati da ti nešto nedostaje. Možeš imati malo, a biti spokojan. Jer mjera zadovoljstva nije količina stvari koje posjedujemo, nego stanje srca koje ih posjeduje.
Danas čovjek često ne kupuje zato što mu nešto treba, nego zato što želi živjeti poput nekoga drugoga. Mijenjamo automobile koji još dobro služe, mobitele koji još normalno rade, uređujemo stanove ne zato što su loši nego zato što smo vidjeli nešto novije. Nerijetko se ulazi i u dugove i kredite kako bi se zadržao životni standard koji zapravo nije naš.
I onda ono što smo kupili da nas usreći postane nova briga: kredit, rata, dug i strah hoćemo li sve moći platiti.
Nije problem imati lijepu kuću, dobar automobil ili otići na putovanje. Islam ne traži od čovjeka da odbaci dopuštene blagodati. Problem nastaje onda kada ono što imamo prestane služiti nama, a mi počnemo služiti onome što imamo.
Kada nam cijeli život postane utrka za još većom plaćom, još većim stanom, još boljim automobilom i još višim standardom, moramo se zapitati: gdje je granica?
Jer dunjaluk nema granice. Onome tko želi još uvijek će nedostajati još nešto. Zato se prenosi mudra izreka: „Zadovoljstvo je imetak koji se nikada ne troši.“
Čovjek koji poznaje riječ „dosta“ bogatiji je od onoga koji ima mnogo, ali nikada nije zadovoljan.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao je kod Osmana ibn Maz'una, r.a., dok je bio na samrti. Kazao mu je tada riječi koje vrlo lijepo opisuju pravi odnos prema ovome svijetu: „Allah ti se smilovao, Osmane. Nisi uzeo dunjaluk, niti je dunjaluk uzeo tebe.“
Braćo i sestre, ovo je prava mjera. Ne mora čovjek pobjeći od dunjaluka. Treba živjeti, raditi, zarađivati, graditi kuću, školovati djecu i koristiti Allahove blagodati. Ali ne dopustiti da dunjaluk uzme njega.
Braćo i sestre, možda nam danas nisu toliko potrebne nove stvari, koliko nam je potrebno da budemo zahvalniji na onome što već imamo.
Kada sjednemo za stol, sjetimo se da netko nema što jesti. Kada ulazimo u svoj dom, sjetimo se onih koji su ga izgubili. Kada zagrlimo bračnog druga i djecu, sjetimo se da je to blagodat koja se ne može kupiti nikakvim novcem. Kada ustanemo zdravi, sjetimo se da postoje ljudi koji bi dali sve što imaju samo da mogu bez boli ustati iz kreveta.
Zahvalnost ne znači da čovjek nema želje i ciljeve. Ona znači da putujući prema onome što želimo ne preziremo ono što već imamo. Zato je jedna od najvećih životnih vještina znati kazati:
Elhamdulillah. Imam dovoljno.
Uzvišeni Allahu, učini da dunjaluk bude u našim rukama, ali ne i u našim srcima. Podari nam zadovoljstvo onim što si nam dao i sačuvaj nas pohlepe, zavisti i nezahvalnosti.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
