Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Srebrenica – rana koja opominje i obavezuje“
Split, 10.7.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, svake godine 11. srpnja zastanemo pred jednom od najbolnijih rana našega vremena – pred genocidom u Srebrenici. To nije samo datum u kalendaru. To je dan opomene, dan istine, dan dove i dan odgovornosti. Srebrenica je simbol najvećeg zločina počinjenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U srpnju 1995. godine, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, ubijeno je više od 8.372 muškaraca i dječaka. Ubijeni su zato što su nosili ime, vjeru i identitet koji su zločinci željeli izbrisati.
Uzvišeni Allah kaže:
“A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (El-Burudž, 8)
Ovaj ajet nas podsjeća da mržnja prema vjeri, identitetu i dostojanstvu čovjeka nije nova pojava. Ona se kroz povijest pojavljivala u različitim oblicima, ali je uvijek imala isto lice: lice nepravde, oholosti i nasilja. Zato govor o Srebrenici nije govor mržnje, nego govor istine. Nije poziv na osvetu, nego poziv na pamćenje. Nije otvaranje rana, nego čuvanje svijesti da se zlo ne bi smjelo ponavljati.
Mi o Srebrenici moramo govoriti jer zaborav ubija po drugi put. Moramo govoriti zbog šehida čija su tijela pronađena u masovnim grobnicama, često u dijelovima, raskomadana, premještana i skrivana da bi se sakrio trag zločina. Moramo govoriti zbog majki koje su godinama tražile kosti svoje djece. Moramo govoriti zbog dječaka koji nisu stigli odrasti, zbog očeva koji se nisu vratili svojim obiteljima, zbog sestara, supruga i majki koje su ostale nositi bol koju riječi ne mogu opisati.
Uzvišeni Allah kaže: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (El-Bekare, 154)
Mi vjerujemo da su šehidi živi kod svoga Gospodara. Vjerujemo da nijedna suza majke Srebrenice nije zaboravljena, da nijedan nevini život nije izgubljen pred Allahom i da će konačna pravda biti uspostavljena na Danu kada neće koristiti ni položaj, ni sila, ni moć, nego samo istina i djela.
Ali, braćo i sestre, vjera nas ne uči samo da žalimo. Vjera nas uči da iz boli učimo. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Vjernik ne smije dopustiti da bude ujeden iz iste rupe dva puta.” To znači da musliman ne smije biti naivan pred zlom, ne smije zaboraviti iskustva kroz koja je prošao njegov narod i ne smije odgajati generacije bez svijesti o istini. Naša djeca trebaju znati što se dogodilo u Srebrenici, ali ih trebamo učiti i da čuvaju dostojanstvo, da vole pravdu, da ne mrze nevine i da nikada ne budu nalik onima koji su činili zlo.
Sjećanje na Srebrenicu ujedno je i obaveza da suosjećamo sa svakim nevinim čovjekom koji strada zbog svoje vjere, naroda, rase, jezika, boje kože ili pripadnosti. Zato se, uz Srebrenicu, sjećamo i zločina počinjenih nad bratskim albanskim narodom na Kosovu tijekom 1998. i 1999. godine gdje su ljudi protjerivani i ponižavani samo zato što su pripadali jednom narodu i nosili svoj identitet. Njihova bol nije odvojena od naše boli. Suza majke koja je izgubila sina ista je u Bosni, na Kosovu, u Palestini i na svakom drugom mjestu gdje nepravda gazi ljudsko dostojanstvo.
I danas, dok govorimo o Srebrenici, pred našim očima događaju se strašni zločini u Gazi. Ciljano se ubijaju djeca i žene, majke traže svoju djecu, očevi nose tijela svojih najmilijih, bolnice, škole i domovi postaju ruševine i mjesta stradanja. Gaza nas podsjeća da svijet i danas često nijemo promatra patnju slabih, da se nevina krv i danas prolijeva pred kamerama, i da se ljudsko dostojanstvo često mjeri političkim interesima, a ne pravdom. Kao vjernici, ne smijemo biti ravnodušni. Ne možemo spominjati Srebrenicu, a šutjeti pred Gazom. Ne možemo govoriti o pravdi za svoje žrtve, a okrenuti glavu od tuđih.
Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, budite postojani u pravdi, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo protiv vas samih, ili roditelja i rodbine.” (En-Nisa, 135)
Ovaj ajet nas uči da pravda ne smije biti selektivna. Naša bol ne smije nas zatvoriti samo u našu tragediju, nego nas mora učiniti osjetljivijima na svaku nevinu žrtvu. Naša srca ne smiju biti ravnodušna prema nepravdi, bez obzira gdje se ona događala i nad kim se provodila.
Srebrenica nas uči da civilizacija bez morala može šutjeti pred zločinom. Uči nas da međunarodne institucije, vojske i zakoni ne znače mnogo ako u ljudima umre savjest. Srebrenica nas uči da je zlo moguće onda kada dobri ljudi šute, kada se istina relativizira i kada se zločin naziva drugim imenima. Ona nas uči da negiranje zločina nije samo uvreda žrtvama, nego priprema prostora da se zlo ponovi.
Zato se Srebrenica ne smije zaboraviti. Genocid se ne smije negirati. Žrtve se ne smiju ponižavati. Majke Srebrenice ne smiju ostati same u svojoj boli. Naša obaveza je čuvati istinu, prenositi je mladima i graditi društvo u kojem se nepravda prepoznaje na vrijeme.
Naša snaga nije u mržnji, nego u istini. Naša pobjeda nije u osveti, nego u dostojanstvu. Naša obaveza nije da širimo neprijateljstvo, nego da čuvamo pamćenje, pravdu i ljudskost. Onaj tko zaboravi Srebrenicu, otvorio je vrata da se zlo ponovi..
Molimo Uzvišenog Allaha da se smiluje šehidima Srebrenice, Kosova, Gaze i svim nevinim žrtvama nasilja i nepravde. Molimo Ga da ih obaspe Svojom milošću i uvede u Džennet. Molimo Ga da njihovim obiteljima podari sabur, snagu i dostojanstvo. Molimo Ga da zaustavi ruke nasilnika, da pomogne potlačenima i da nas učini od onih koji pamte istinu, govore istinu i žive po istini.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se na Sudnjem danu pred Njim ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Ljetne vrućine – Allahov znak i opomena“
Split, 26.6.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, dani u kojima živimo donose velike vrućine, iscrpljenost, žeđ i težinu koju osobito osjećaju stariji, bolesni, djeca, radnici na otvorenome i svi koji nemaju siguran dom, hladovinu ili dovoljno vode. Kada sunce nemilosrdno prži, a zrak postane težak, čovjek jasnije i bolje poima vlastitu slabost. Tada se podsjeća da nije gospodar prirode, vremena ni svoga života, nego Allahov rob koji ovisi o Milosti svoga Gospodara.
Vjernik ne promatra prirodu kao nešto što postoji samo po sebi, bez smisla i bez poruke. Sunce, kiša, vjetar, suša, toplina i hladnoća Allahovi su znakovi. Uzvišeni Allah kaže:
„I među Njegovim dokazima su noć i dan, i Sunce i Mjesec.” (Fussilet, 37)
Kada se promijene prilike oko nas, kada nastupe nesnosne vrućine ili druge teškoće, ne trebamo žuriti i za svaku pojedinu nevolju tvrditi da je sigurno kazna određenim ljudima, narodima i slično. To znanje pripada samo Allahu. Ali smijemo i trebamo prepoznati opću poruku: sve što nas pokrene iz nemara, podsjeti na prolaznost, probudi savjest i vrati Allahu može biti milost i opomena.
Uzvišeni Allah kaže:
„Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Er-Rum, 41)
Ovaj ajet nas ne poziva da osuđujemo druge, nego da najprije pogledamo sebe. Jesmo li zapostavili namaz? Jesmo li se udaljili od istine? Jesmo li postali grubi prema roditeljima, bračnim drugovima, djeci, susjedima i radnicima? Jesmo li se navikli na nepravdu, ogovaranje, laž, potvoru, nepoštenu zaradu i ravnodušnost prema tuđoj nevolji?
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je nastupilo pomračenje Sunca, nije to promatrao kao običnu pojavu bez duhovnog značenja. Ustao je uznemiren, požurio u mesdžid, klanjao i pozvao ljude da se obrate Allahu. Rekao je: „Sunce i Mjesec dva su Allahova znaka. Ne pomračuju se zbog smrti niti rođenja nekoga, pa kada to vidite, molite Allaha, donosite tekbir, klanjajte i dijelite sadaku.” (Buhari i Muslim)
Ako je Allahovim Poslanik, s.a.v.s., pred nebeskim znakom pokazivao uznemirenost i potrebu za dovom, onda i mi u ovim danima velikih vrućina trebamo obnoviti svoj odnos prema Allahu. Ne samo riječima, nego djelima. Trebamo više zahvaljivati na vodi koju imamo, na hladovini i klimatizaciji, domu, zdravlju i svakom danu u kojem možemo disati bez teškoće. Trebamo pomoći onome tko radi na suncu, ponuditi vodu žednome, nazvati stariju osobu koja živi sama, obratiti pažnju na bolesne i ne zaboraviti životinje koje također trpe žeđ i vrućinu.
Ove vrućine neka nam budu i podsjetnik na džehennemsku vatru od koje trebamo tražiti zaštitu i iskreno se utjecati Allahu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Vatra kojom ljudi lože samo je sedamdeseti dio džehennemske vatre.” (Buhari i Muslim)
Braćo i sestre, dok smo još na dunjaluku i imamo vremena, trebamo se pokajati, popraviti nepravdu koju smo učinili, zatražiti oprost od ljudi koje smo povrijedili i vratiti se iskrenijem životu.
Uzvišeni Allah kaže:
„A kakva god vas nevolja pogodi, to je zbog onoga što ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš-Šura, 30)
Zato se ne zatvarajmo u ravnodušnost. Ne govorimo: „To se mene ne tiče.” Vrućina, suša i svaka teškoća podsjećaju nas da smo svi prolazni i da nam je potreban Allahov oprost, zaštita i milost.
Gospodaru naš, podari nam korisnu kišu, olakšanje nakon vrućine i zaštitu od svake štete. Sačuvaj bolesne, starije, djecu, radnike i sve kojima su ovi dani posebno teški. Oprosti nam naše grijehe, popravi naše stanje i učini nas zahvalnim robovima koji pomažu drugima i vraćaju se Tebi iskrenim pokajanjem.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Na svečanoj dodjeli priznanja i novčanih nagrada Splitsko-dalmatinske županije, održanoj 7. srpnja 2026. godine u velikom amfiteatru Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, posebno mjesto zauzeli su učenici Medžlisa Islamske zajednice Split i njihova mentorica muallima/vjeroučiteljica Suada Hadžić.
Ova svečanost bila je još jedna potvrda da se znanje, trud, zalaganje i izvrsnost mladih prepoznaju i cijene i izvan okvira same zajednice. Uspjesi učenika Medžlisa Islamske zajednice Split pokazali su vrijednost dugotrajnog i predanog rada s mladima te doprinijeli još većoj vidljivosti i pozitivnom predstavljanju Islamske zajednice u gradu Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Među nagrađenim učenicima Medžlisa Islamske zajednice Split bili su Blerona Elezi, Emir Bešić, Ajla Jašarević i Ajla Arnautović, koji su svojim zalaganjem i postignutim rezultatima dostojno predstavili svoju zajednicu te potvrdili vrijednost kontinuiranog rada u području islamskog vjeronauka kroz školski obrazovni sustav kao i mektepsku nastavu.
Posebno priznanje na ovoj svečanosti pripalo je muallimi/vjeroučiteljici Suadi Hadžić, kojoj je dodijeljena plaketa za izniman uspjeh ostvaren na više natjecanja u školskoj godini 2025./2026. Posebnost ovog priznanja ogleda se u činjenici da je takva plaketa još samo jednom mentoru, čime je dodatno istaknuta kvaliteta i značaj njezina rada.
Ovo priznanje predstavlja potvrdu višegodišnjeg predanog rada, stručnog zalaganja i posvećenosti odgoju i obrazovanju mladih. Uspjesi učenika nisu samo rezultat njihova osobnog truda, nego i sustavnog rada, podrške roditelja te nesebičnog angažmana njihove mentorice koja ih kroz mektepsku nastavu i pripreme za natjecanja usmjerava prema znanju, odgovornosti i izvrsnosti.
Posebno raduje činjenica da je rad i djelovanje Medžlisa Islamske zajednice Split prepoznat u široj lokalnoj sredini. Ovakva priznanja doprinose boljem razumijevanju uloge Islamske zajednice u društvu i potvrđuju njezin značajan doprinos odgoju i obrazovanju mladih generacija.
Medžlis Islamske zajednice Split upućuje iskrene čestitke nagrađenim učenicima, njihovim obiteljima i posebno muallimi/vjeroučiteljici Suadi Hadžić na ovom vrijednom priznanju. Neka ovaj uspjeh bude poticaj za nastavak predanog rada i nadahnuće budućim generacijama učenika.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Od Hidžre do naše promjene“
Split, 19.6.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, prije nekoliko dana nastupila je nova hidžretska 1448. godina. Ulazak u novu hidžretsku godinu za muslimane nije samo promjena datuma, niti prilika za površno prisjećanje na jedan veliki događaj iz povijesti islama. Hidžra Allahova Poslanika, s.a.v.s., i muslimana iz Mekke u Medinu jedan je od najvažnijih događaja u povijesti naše vjere. Toliko je važan da su naši dobri prethodnici upravo od Hidžre počeli računati vrijeme u islamu. Time su nam poručili da se život muslimana ne mjeri samo prolaskom godina, nego velikim odlukama, žrtvom, vjerom, promjenom i spremnošću da se radi Allahova zadovoljstva ostavi ono što čovjeka udaljava od Njega.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi napustili su svoju rodnu Mekku, svoje domove, imetke, sigurnost i mnogi od njih članove svojih porodica. Nisu to učinili iz želje za dunjalukom, ugledom ili lakšim životom, nego radi Allaha, dž.š., radi očuvanja vjere i radi mogućnosti da islam žive slobodno, dostojanstveno i potpuno. Zato Hidžru ne smijemo promatrati samo kao preseljenje iz jednoga mjesta u drugo. Hidžra je mnogo više od toga. Ona je simbol vjere koja se ne prodaje, srca koje se oslanja na Allaha i čovjeka koji je spreman mijenjati sebe kako bi bio bliži svome Gospodaru.
Od Omera ibn el-Hattaba, r.a., prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Zaista se djela cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Čija hidžra bude radi Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika, a čija hidžra bude radi neke ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio.’” (Buhari i Muslim)
Ovaj hadis otvara najdublje značenje Hidžre. Nije svako kretanje hidžra. Nije svaka promjena napredak. Nije svako napuštanje staroga života put prema Allahu. Vrijednost naših djela određuje nijjet, ono što nosimo u srcu i zbog čega nešto činimo. Zato nas nova hidžretska godina poziva da preispitamo svoje namjere: zbog čega radimo ono što radimo, kome se želimo svidjeti, čije zadovoljstvo tražimo i čemu zaista težimo u životu?!
Jedna od najvažnijih poruka Hidžre jest napuštanje onoga što je Allah zabranio. Allahov Poslanik, s.a.v.s., i ashabi napustili su Mekku da bi sačuvali vjeru, a mi smo dužni cijeloga života čuvati svoju vjeru, svoje srce i svoj odnos prema Allahu. Čovjek se nekada toliko navikne na grijeh da mu postane težak rastanak s njim. Netko se veže za alkohol, netko za drogu, netko za blud, netko za kocku i kladionice, netko za laž, netko za ogovaranje, netko za ljutnju, zavist, oholost ili ružne riječi. Hidžra je napustiti grijeh koji mu se omilio i za koji čovjek misli da ne može bez njega.
Zato Hidžra nije samo događaj koji se dogodio prije mnogo stoljeća. Hidžra se događa svaki put kada čovjek ostavi haram radi Allaha. Hidžra se događa kada netko prestane ogovarati, iako mu je to postala navika. Hidžra se događa kada čovjek prekine s nepravdom, iako mu je od nje dolazila korist. Hidžra se događa kada mladić ili djevojka sačuvaju čednost, iako ih okruženje poziva suprotnome. Hidžra se događa kada čovjek, radi Allahova zadovoljstva, pobijedi sebe.
Na tom putu čovjek se mora osloniti na Allaha. Allahov Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., bili su u pećini Sevr, a neprijatelji su bili tako blizu da su ih mogli ugledati. Poslanik, s.a.v.s., tada je svome drugu ulio sigurnost riječima koje nas i danas uče da vjernik nikada nije sam kada je s Allahom. Tko ostavlja grijeh radi Allaha, neka zna da ga Allah neće ostaviti. Tko napušta ono što ga uništava, neka zna da mu Allah otvara vrata spasa.
Ali Hidžra nas ne uči samo da budemo muhadžiri, oni koji napuštaju grijeh i idu prema dobru. Ona nas uči i da budemo ensarije, pomagači. Kao što su stanovnici Medine primili muhadžire, pomogli ih i otvorili im svoja srca, tako i mi trebamo biti podrška onima koji se žele popraviti. Ne budimo samo kritičari koji vide tuđe slabosti. Ne budimo oni koji se raduju tuđem padu. Budimo oni koji će brata i sestru ohrabriti lijepom riječju, savjetom, razumijevanjem i dovom. Nekada čovjek koji se bori sa svojim slabostima ne treba osudu, nego ruku koja će ga podići. Uzvišeni Allah kaže:
„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 100)
Braćo i sestre, čuvajmo svoju vjeru i čuvajmo jedni druge. Neka nova hidžretska godina ne bude samo broj u kalendaru, nego početak naše odluke da budemo bolji. Neka naša Hidžra bude napuštanje grijeha, popravljanje nijjeta, čišćenje srca, jačanje porodice, čuvanje džemata i pomaganje ljudima u dobru. Ne mjerimo novu godinu samo time što je prošlo vrijeme, nego time jesmo li se približili Allahu.
Molimo Uzvišenog Allaha da nam nova 1448. hidžretska godina bude godina dobra, upute, iskrenosti i popravljanja. Molimo Ga da nas pomogne da ostavimo ono što On ne voli, da zavolimo ono čime je On zadovoljan, da budemo od iskrenih muhadžira iz grijeha u pokornost i od plemenitih ensarija koji pomažu drugima na putu dobra.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet. Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Kada navika zamijeni istinu“
Split, 12.6.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, jedno od velikih iskušenja svakog vremena jeste iskušenje slijepog slijeđenja. Čovjek nekada ne ostaje u zabludi zato što je zabluda jača od istine, nego zato što mu je navika postala ugodnija od promjene, a mišljenje većine važnije od Allahove upute. Takav čovjek ne pita što je ispravno, nego što se oduvijek radilo. Ne pita gdje vodi taj put, nego tko još ide njime. Ne pita je li nešto istina, nego hoće li ga drugi osuditi ako se usudi drugačije misliti.
Islam nije vjera takve pasivnosti. Islam ne odgaja čovjeka koji slijepo ponavlja ono što je zatekao, nego čovjeka koji razmišlja, provjerava, pita, uči i usklađuje svoj život s Allahovom objavom. Kur'an nas ne poziva da ugasimo razum, nego da ga probudimo. Ne poziva nas da budemo buntovni bez smisla, nego da ne prihvatimo nepravdu, zabludu i grijeh samo zato što su postali običaj. Koliko je samo stvari u životu koje ljudi nastavljaju raditi ne zato što su ispravne, nego zato što su ih tako zatekli. Koliko je odnosa, navika, riječi, ponašanja i društvenih običaja koji se prenose s generacije na generaciju, a da se nitko ozbiljno ne zapita: je li to doista dobro, je li to pravedno, je li to u skladu s vjerom, je li to put kojim Allah biva zadovoljan? Uzvišeni Allah upozorava na takav mentalitet riječima:
“A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju: ‘Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?!” (El-Bekare, 170)
Braćo i sestre, ovo nije samo ajet o davnim narodima. Ovo je opomena svakom vremenu i svakom čovjeku koji običaj pretvori u mjerilo istine, a naviku u zamjenu za uputu.
Prenosi se jedna poučna priča u kojoj se opisuje eksperiment u kojem je grupa znanstvenika smjestila pet majmuna u kavez. U sredinu kaveza postavili su ljestve, a na vrh ljestava okačili banane. Svaki put kada bi jedan majmun pokušao popeti se do banana, znanstvenici bi hladnom vodom polijevali ostale majmune.
Nakon nekoliko ponavljanja, u kavezu se oblikovalo nepisano pravilo: tko god krene prema ljestvama, donosi nevolju svima. Ubrzo, čim bi se jedan majmun približio ljestvama, ostali bi nasrnuli na njega i zaustavili ga. Banane su bile tu, ljestve su bile tu, ali strah je postao jači od pokušaja. Nakon toga znanstvenici su zamijenili jednog majmuna novim. Novi majmun nije znao ništa o hladnoj vodi. Ugledao je ljestve i banane i krenuo prema njima. Ali čim je pokušao, ostali su ga napali. Pokušao je ponovno, pa opet bio zaustavljen. Na kraju je odustao, iako nije znao zašto.
Zatim je zamijenjen drugi majmun. I on je pokušao doći do banana, pa je i on bio zaustavljen. Ali sada se u njegovu zaustavljanju pridružio i onaj prvi novi majmun, koji nikada nije bio poliven hladnom vodom. Tako se proces nastavio sve dok svi prvobitni majmuni nisu bili zamijenjeni. Na kraju su u kavezu ostali samo oni koji nikada nisu doživjeli prvotnu kaznu, ali su i dalje čuvali isto pravilo. Kada bi ih se moglo upitati: zašto to radite, odgovor bi bio: tako smo zatekli, tako se ovdje radi.
Poštovana braćo i sestre, ova priča nije važna zbog majmuna, ljestava i banana, nego zbog nas. Ona pokazuje kako se strah može pretvoriti u običaj, običaj u pravilo, a pravilo u nešto što ljudi brane i onda kada više ne razumiju njegov smisao. Najopasnije je kada čovjek počne braniti vlastite okove, kada žrtva postane čuvar zabrane, a potlačeni branitelj sustava koji ga ponižava.
Takvo slijepo slijeđenje islam odbija. Islam nas uči poštovanju roditelja, učenih, tradicije i zajednice, ali nas ne uči da slijedimo bilo koga protiv Allahove upute. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.” To je veliko pravilo vjere. Pokornost ima granicu, a ta granica je Allahova zapovijed. Poštovanje ljudi ne znači odustajanje od istine, niti čuvanje zajednice znači šutnju pred nepravdom.
Kur'an nam kao uzor navodi Ibrahima, a.s., koji nije pristao na slijepo slijeđenje svoga naroda. On nije rekao: svi oko mene obožavaju kipove, pa ću i ja. Nije se uplašio samoće na putu istine. Razmišljao je, tražio i hrabro se suprotstavio zabludi.
Zato je važno koga slijedimo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas još jasnije usmjerava u hadisu: „Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svatko od vas pazi s kim prijateljuje.”
To znači da čovjek često završi tamo kuda ga vodi onaj kome je poklonio prijateljstvo i povjerenje. Ako su mu prijatelji čestiti, mudri i moralni, vodit će ga prema dobru. Ako su mu prijatelji pokvareni, nemoralni i neodgovorni, odvest će ga u propast.
Zato, braćo i sestre, čuvajmo ono što je dobro u tradiciji, ali ne proglašavajmo svaku naviku vjerom. Ono što je u skladu s Kur'anom i sunnetom, čuvajmo i prenosimo. Ono što je protiv pravde, morala i vjere, popravljajmo.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas sačuva slijepog slijeđenja, pogrešnih uzora i navika koje nas udaljavaju od Njega, podari nam razum koji traži istinu, srce koje prihvaća uputu i hrabrost da ostavimo ono što nije dobro.Allahu naš, popravi naše porodice, uputi našu djecu, osnaži nas i učini nas ljudima koji otvaraju puteve dobra, a ne onima koji ih zatvaraju. Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
U srijedu, 10. lipnja 2026. godine, u Islamskom centru Zagreb, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija akademik dr. Aziz ef. Hasanović, upriličio je svečani prijem za učenike dobitnike Oskara znanja i njihove mentore.
Među ovogodišnjim dobitnicima ovog vrijednog priznanja bila je i naša učenica Ajla Jašarević iz Splita, državna prvakinja iz Islamskog vjeronauka u kategoriji osmih razreda. Ajlina mentorica je muallima Suada Hadžić, koja je svojim predanim radom i stručnim vodstvom dala važan doprinos njezinu uspjehu. Budući da mentorica nije mogla nazočiti prijemu i svečanoj dodjeli, Ajla je u Zagrebu bila u pratnji glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Split, Vahid ef. Hadžića.
Muftija Hasanović čestitao je učenicima na ostvarenim rezultatima te istaknuo važnost znanja, ustrajnosti, odgovornosti i predanog rada. Posebne riječi zahvale upućene su i mentorima koji svojim stručnim vodstvom, podrškom i radom pomažu učenicima razvijati njihove sposobnosti i ostvarivati izvrsne rezultate.
Nakon prijema kod muftije, Ajla Jašarević je u pratnji glavnog imama Vahid ef. Hadžića nazočila svečanoj dodjeli Oskara znanja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Oskar znanja najviše je priznanje koje se u Republici Hrvatskoj dodjeljuje učenicima za osvojena prva mjesta na državnim natjecanjima te njihovim mentorima za predan i stručan rad. Svečanost je okupila najbolje učenike iz cijele Hrvatske, njihove mentore te predstavnike obrazovnog i javnog života.
Ajlin uspjeh predstavlja veliko priznanje za nju, njezinu obitelj, mentoricu muallimu Suadu Hadžić, Osnovnu školu Sućidar, Medžlis Islamske zajednice Split i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Iza svakog velikog učeničkog uspjeha, uz osobni trud i rad učenika te predanost mentora, stoji i podrška obitelji. Zato posebno ističemo zahvalnost Ajlinim roditeljima na njihovoj brizi, potpori, razumijevanju i odgojnom usmjerenju koje je pratilo Ajlu na putu prema ovom vrijednom priznanju.
Njezino postignuće potvrđuje da se trud, znanje, odgovornost, podrška obitelji i ljubav prema učenju uvijek prepoznaju i nagrađuju.
Čestitamo našoj Ajli Jašarević na ovom iznimnom uspjehu i zasluženom Oskaru znanja. Čestitamo njezinoj mentorici muallimi Suadi Hadžić na predanom radu i stručnom vodstvu, kao i Ajlinim roditeljima na podršci, trudu i poticaju koji su imali važnu ulogu u njezinu uspjehu. Svima njima želimo mnogo uspjeha, zdravlja i bereketa u daljnjem radu, učenju i napredovanju.
U nedjelju, 7.6.2026. godine, u prostorijama mesdžida Medžlisa Islamske zajednice Split, održana je svečanost za polaznike islamskog vjeronauka i mekteba, povodom završetka vjeronaučne godine.
Svečanosti je prisustvovao značajan broj polaznika vjeronauka kao i članova njihovih obitelji i ostalih džematlija.
Svečani program započeo je u 11:30 sati učenjem odlomka iz Kur'ana i prigodnim obraćanjem glavnog imama Vahid ef. Hadžića u kojem je istaknuo važnost ustrajnosti roditelja u islamskom odgoju i obrazovanju djece, kako bi naša djeca sačuvala vjeru, što bolje se integrirala ali ne i asimilirala.
U nastavku programa, m. Suada Hadžić podijelila je učenicima svjedodžbe o uspješnom završetku vjeronaučne godine kao i uvjerenja o uspjehu za učenike kojima je vjeronauk izborni predmet u školi. Također, uručeni su Mushafi kao poklon učenicima koji su završili sufaru i počeli učiti u Kur'anu.
Posebno je svečano bilo prilikom uručenje pohvalnice najboljim učenicima na Državnom natjecanju iz islamskog vjeronauka kao i neka prethodna koja neki učenici nisu prije mogli preuzeti. Ispred Izvršnog odbora MIZ Split, vrijedne novčane nagrade najboljim učenicima uručio je tajnik IO, Edin Kurtović. Program je završen učenjem prigodne dove.
Nakon svečanog dijela, roditelji su se nastavili družiti u divanhani uz kahvu i kolače, dok su učenici, u radosnoj i opuštenoj atmosferi, nastavili druženje kroz različite igre u mesdžidu sve do početka podne-namaza.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Abdest je više od pranja tijela“
Split, 5.6.2026.
Poštovana braćo i sestre, danas govorimo o ibadetu koji ponavljamo više puta svakoga dana, a upravo zbog toga može nam postati navika da ga počnemo obavljati brzo, rutinski i bez dovoljno svijesti o njegovoj važnosti.
Riječ je o abdestu. Abdest nije samo pranje određenih dijelova tijela prije namaza. Abdest je ibadet, čišćenje, smirenje, priprema za susret s Allahom i uvod u namaz.
Kada vjernik uzima abdest, on se ne priprema za susret s ljudima, nego prije svega ostalog, za stajanje pred Gospodarom svjetova. Zato abdest traži pažnju, smirenost, odgovornost i poštovanje.
Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite, dio glava svojih potarite i noge svoje do iza članaka operite.“ (El-Maide, 6)
Ovaj ajet je temelj propisa abdesta. U njemu su spomenuti farzovi abdesta: oprati lice, oprati ruke do iza lakata, potrati glavu i oprati noge do iza članaka. Bez ovih radnji nema ispravnog abdesta.
Abdest ima svoje farzove, sunnete i adabe, pa ga treba uzimati smireno, pažljivo i ispravnim redoslijedom. Najispravnije je uzimati abdest uključujući farzove i sunnete, onako i po redoslijedu kako smo ga učili uzimati još u mektebu i od svojih roditelja. Abdest se započinje Bismillom, zatim operemo šake do iza zglobova, isperemo usta, isperemo nos, operemo lice, operemo desnu pa lijevu ruku do iza lakata, potaremo mokrom rukom glavu, potaremo mokrim rukama uši i vrat, a zatim operemo desnu pa lijevu nogu do iza članaka. Dijelove tijela koji se peru treba prati tri puta, a glava, uši i vrat se potiru vlažnom rukom. Vjernik i vjernica prilikom uzimanja abdesta moraju paziti da ne preskaču ono što je obavezno, da ne ostavljaju dijelove tijela suhe i da ne žure pa da njegov abdest postane nepotpun i nemaran. Na taj način abdest ne ostaje samo vanjsko pranje, nego postaje svjestan ibadet, priprema za namaz i slijeđenje prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: „Ključ namaza je čistoća.“ (Tirmizi)
Ove nas riječi ujedno podsjećaju da namaz ne počinje isključivo kada stanemo u saf i izgovorimo početni tekbir. Namaz za vjernika počinje u određenom smislu već onda kada se krene pripremati i uzimati abdest. Tada se smiruje tijelo, sabiru misli i ostavlja dunjalučka rasijanost. Onaj tko abdest uzima nemarno, teško će u namaz ući sabrano. A onaj tko abdest uzima svjesno, s poštovanjem i smireno, već je učinio prvi korak prema skrušenijem namazu.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada musliman, ili vjernik, uzima abdest pa opere svoje lice, s njegova lica, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh koji je počinio gledajući svojim očima. Kada opere svoje ruke, s njegovih ruku, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh koji su njegove ruke počinile. Kada opere svoje noge, s njegovih nogu, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh prema kojem su njegove noge išle, sve dok ne izađe čist od grijeha.“ (Muslim)
Braćo i sestre, abdest je Allahov dar nama. Mi vidimo vodu koja teče niz lice, ruke i noge, a često zaboravljamo Allahovu milost koja se spušta na nas.
Abdest kao pranje vanjskih dijelova tijela treba nas voditi i našem unutarnjem čišćenju. Nema potpune koristi od toga da peremo ruke, a ne čuvamo ih od harama; da peremo usta a ne čuvamo jezik od laži, ogovaranja i uvreda; da peremo lice a ne čuvamo pogled; da peremo noge, a njima idemo putem kojim Allah nije zadovoljan.
Poželjno je da se vjernik trudi što češće biti pod abdestom. Nije to uvijek jednostavno i moguće, ali je pohvalno voljeti stanje pod abdestom. Posebno je lijepo uzeti abdest prije spavanja, prije učenja Kur’ana, prije odlaska u džamiju, nakon grijeha kao znak želje za pokajanjem i u svakoj prilici u kojoj čovjek želi biti svjesniji Allaha.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada legneš u postelju, uzmi abdest kao što uzimaš abdest za namaz.“ (Buhari i Muslim)
Poštovana braćo i sestre, uz farzove i sunnete, ne smijemo zaboraviti na adabe abdesta. Abdest je ibadet, a ibadet traži poštovanje. Zato nije lijepo da se abdest uzima uz galamu, šalu, smijeh, dobacivanje, raspravu i razgovor kao na pijaci. Abdesthana nije mjesto za nadvikivanje, prepričavanje događaja, komentiranje ljudi i vođenje dugih razgovora. Abdesthana je mjesto pripreme za namaz. U njoj treba biti red, smirenost, obzir prema drugima i svijest da smo došli očistiti se pred susret s Allahom. Nije problem ako čovjek mora nešto kratko reći, nekome pomoći ili upozoriti na red. Ali nije primjereno da se pri uzimanju abdesta razgovara glasno, zadržava druge, prska vodom, troši previše vode ili se ponaša kao da nije u prostoru koji pripada džamiji i ibadetu. Ako smo došli uzeti abdest za namaz, čuvajmo taj trenutak.
Trebamo se truditi da abdesthanu ostavimo, ako ne u boljem, onda u stanju u kojem smo je zatekli. Ne treba trošiti papirnatih ubrusa više nego što je potrebno, treba odložiti papuče na mjesto i slično tome. Vjernik je uredan, pažljiv i odgovoran. Ne ostavlja nered iza sebe, ne prska prostor, ne otežava drugima i ne odnosi se nemarno prema zajedničkom prostoru.
Također, pazimo da ne pretjerujemo u trošenju vode jer nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio da to ne činimo.
Braćo i sestre, abdest je i odgoj. Učimo svoju djecu kako se ispravno uzima abdest, ali ih učimo i kako se ponaša u abdesthani. Ako ih naučimo samo pokretima, a ne naučimo ih poštovanju, propustili smo važan dio odgoja. Ako odrasli u abdesthani razgovaraju glasno i neozbiljno se ponašaju, djeca će misliti da je to normalno. Zato odgoj počinje od nas. Braćo i sestre, čuvajmo abdest i njegove propise, obnavljajmo ono što smo prije naučili i ulazimo u namaz smireni, čisti i svjesni da stojimo pred Gospodarom svjetova.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se kaju i koji se čiste, da nam primi naše abdeste, namaze, dove i dobra djela, da očisti naša srca, sačuva naše jezike od ružnih riječi i učini nas od onih koji poštuju mesdžid, čistoću i red u njemu i čuvaju namaz. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se kaju i koji se čiste, da nam primi naše abdeste, namaze, dove i dobra djela, da očisti naša srca, sačuva naše jezike od ružnih riječi i učini nas od onih koji poštuju mesdžid, čistoću i red u njemu i čuvaju namaz.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio. Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Što je nama Bajram“
Split, 29.5.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, neosporna je činjenica da svako vrijeme ima svoja iskušenja. Nekada je iskušenje bilo kako sačuvati vjeru u teškim vremenima, a danas je jedno od naših iskušenja kako sačuvati suštinu vjere u vremenu u kojem forma često ostane, a značenje se izgubi. Tako se može dogoditi da nam i Bajram ostane kao lijep običaj, kao dan susreta, čestitanja, jela, odmora, nove odjeće i porodičnih fotografija, a da se polako udalji od onoga zbog čega nam ga je Allah darovao. Zato je cilj današnje hutbe da se iskreno zapitamo: što je nama Bajram?
Bajram je prije svega ostalog Allahov dar vjernicima. Ramazanski bajram dolazi nakon posta, sabura, teravija, učenja Kur’ana, sadekatul-fitra i nade u Allahov oprost. Kurban-bajram dolazi u danima hadža, Arefata, kurbana, tekbira i sjećanja na Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., i njihovu spremnost da daju prednost Allahu nad svim ostalim. Dakle, Bajram nije nastao iz običaja, nego iz ibadeta. Običaji su lijepi ako čuvaju duh vjere, ali postaju prazni ako zamijene njezinu suštinu.
Uzvišeni Allah kaže: „Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.“ (El-Kevser, 2) U ovom kratkom ajetu spajaju se namaz i kurban, ibadet tijelom i ibadet imetkom, zahvalnost srcem i poslušnost djelom. To je Bajram: da čovjek zna kome se klanja, kome zahvaljuje i radi koga se odriče. Zato se moramo pitati: što je nama Bajram ako se toga dana sjetimo svečane odjeće, a zaboravimo namaz? Što je nama Bajram ako pripremimo bogatu trpezu, a ne sjetimo se siromaha, bolesnog, usamljenog i onoga koji nema s kim podijeliti radost?
Uzvišeni Allah o kurbanu kaže:
„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša.“ (El-Hadždž, 37)
Ovo je suština. Do Allaha ne stiže samo meso, nego takvaluk; ne stiže samo pokret ruke, nego stanje srca; ne stiže samo običaj, nego iskrenost. Ako se kurban svede samo na meso, zamrzivač i podjelu, a u nama ostane ista sebičnost, ista oholost, isti nemar prema Allahu i ljudima, onda smo obavili formu, a zanemarili suštinu.
Bajram je radost, ali radost s dušom. Uzvišeni Allah kaže:
„Reci: ‘Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.’“ (Junus, 58)
Vjernik se raduje Bajramu, ali njegova radost nije puka zabava. To je radost zbog Allahove milosti, zbog prilike da se pokaje, popravi, oprosti, posjeti, udijeli i krene bolje. Bajram nije izgubljen onda kada nema raskošne trpeze, nego onda kada nema zahvalnog srca. Nije siromašan onaj Bajram u kojem je malo jela, nego onaj u kojem je malo dove, malo oprosta i malo brige za druge.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Allah, zaista, ne gleda u vaše likove i vaše imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“ (Muslim)
Zato nije najvažnije kako ćemo izgledati na Bajram, nego kakvi ćemo iz Bajrama izaći. Hoće li nas Bajram učiniti boljim sinovima i kćerima, boljim roditeljima, boljim supružnicima, boljim susjedima, boljim džematlijama i boljim ljudima? Hoće li nakon Bajrama u našim kućama biti više razumijevanja, u našim riječima više blagosti, u našim rukama više pomoći, a u našim srcima manje zavisti i ljutnje?
Posebno se trebamo zapitati što je Bajram našoj djeci. Hoće li ga pamtiti samo po novcu, poklonima, slatkišima i fotografijama, ili će ga pamtiti po tekbirima, namazu, porodičnoj toplini, posjeti roditeljima i starijima, oprostu i lijepoj riječi? Ako djeci prenesemo samo običaj, a ne prenesemo smisao, jednog dana će običaj postati tanak i lako će se izgubiti. Ali ako im prenesemo ljubav prema Allahu, radost ibadeta, dostojanstvo vjere i toplinu zajednice, onda će Bajram ostati živ u njihovim srcima.
Bajram je i prilika da popravimo odnose. Što je nama Bajram ako se toga dana rukujemo s mnogima, a mjesecima ne govorimo s bratom, sestrom, roditeljem, rođakom ili susjedom? Što je nama Bajram ako čestitamo porukama ljudima daleko, a ne nazovemo onoga čije smo srce povrijedili? Bajram nas poziva da spustimo ponos, da otvorimo vrata pomirenja i da ne dopustimo da šejtan bude zadovoljan našim podjelama.
Braćo i sestre, Bajram je Bajram onda kada nas vrati Allahu, približi ljudima, omekša srce, očisti jezik, pokrene ruku prema dobru i ostavi trag u našem ponašanju i nakon što prođu bajramski dani. Ako nakon Bajrama ostanemo isti u nemaru, svađi, oholosti i udaljenosti od namaza, onda smo možda obilježili Bajram, ali ga nismo istinski doživjeli.
Molimo Uzvišenog Allaha da primi naše ibadete, naše kurbane, naše dove i naša dobra djela. Očisti naša srca, popravi naše odnose, učvrsti naše porodice, uputi našu djecu, smiluj se našim umrlima, pomozi siromašnima, bolesnima, potlačenima i svima kojima je potrebna Tvoja milost. Učini nas od onih koji se raduju Tvojoj milosti, koji Bajram žive srcem, djelom i ponašanjem, a ne samo običajem i riječima. Amin!
