Hutbe - Islamska zajednica u Hrvatskoj

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Abdest je više od pranja tijela“

Split, 5.6.2026.

Poštovana braćo i sestre, danas govorimo o ibadetu koji ponavljamo više puta svakoga dana, a upravo zbog toga može nam postati navika da ga počnemo obavljati brzo, rutinski i bez dovoljno svijesti o njegovoj važnosti.

Riječ je o abdestu. Abdest nije samo pranje određenih dijelova tijela prije namaza. Abdest je ibadet, čišćenje, smirenje, priprema za susret s Allahom i uvod u namaz.

Kada vjernik uzima abdest, on se ne priprema za susret s ljudima, nego prije svega ostalog, za stajanje pred Gospodarom svjetova. Zato abdest traži pažnju, smirenost, odgovornost i poštovanje.

Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite, dio glava svojih potarite i noge svoje do iza članaka operite.“ (El-Maide, 6)

Ovaj ajet je temelj propisa abdesta. U njemu su spomenuti farzovi abdesta: oprati lice, oprati ruke do iza lakata, potrati glavu i oprati noge do iza članaka. Bez ovih radnji nema ispravnog abdesta.

Abdest ima svoje farzove, sunnete i adabe, pa ga treba uzimati smireno, pažljivo i ispravnim redoslijedom. Najispravnije je uzimati abdest uključujući farzove i sunnete, onako i po redoslijedu kako smo ga učili uzimati još u mektebu i od svojih roditelja. Abdest se započinje Bismillom, zatim operemo šake do iza zglobova, isperemo usta, isperemo nos, operemo lice, operemo desnu pa lijevu ruku do iza lakata, potaremo mokrom rukom glavu, potaremo mokrim rukama uši i vrat, a zatim operemo desnu pa lijevu nogu do iza članaka. Dijelove tijela koji se peru treba prati tri puta, a glava, uši i vrat se potiru vlažnom rukom. Vjernik i vjernica prilikom uzimanja abdesta moraju paziti da ne preskaču ono što je obavezno, da ne ostavljaju dijelove tijela suhe i da ne žure pa da njegov abdest postane nepotpun i nemaran. Na taj način abdest ne ostaje samo vanjsko pranje, nego postaje svjestan ibadet, priprema za namaz i slijeđenje prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: „Ključ namaza je čistoća.“ (Tirmizi)

Ove nas riječi ujedno podsjećaju da namaz ne počinje isključivo kada stanemo u saf i izgovorimo početni tekbir. Namaz za vjernika počinje u određenom smislu već onda kada se krene pripremati i uzimati abdest. Tada se smiruje tijelo, sabiru misli i ostavlja dunjalučka rasijanost. Onaj tko abdest uzima nemarno, teško će u namaz ući sabrano. A onaj tko abdest uzima svjesno, s poštovanjem i smireno, već je učinio prvi korak prema skrušenijem namazu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada musliman, ili vjernik, uzima abdest pa opere svoje lice, s njegova lica, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh koji je počinio gledajući svojim očima. Kada opere svoje ruke, s njegovih ruku, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh koji su njegove ruke počinile. Kada opere svoje noge, s njegovih nogu, zajedno s vodom ili s posljednjom kapi vode, izlazi svaki grijeh prema kojem su njegove noge išle, sve dok ne izađe čist od grijeha.“ (Muslim)

Braćo i sestre, abdest je Allahov dar nama. Mi vidimo vodu koja teče niz lice, ruke i noge, a često zaboravljamo Allahovu milost koja se spušta na nas.

Abdest kao pranje vanjskih dijelova tijela treba nas voditi i našem unutarnjem čišćenju. Nema potpune koristi od toga da peremo ruke, a ne čuvamo ih od harama; da peremo usta a ne čuvamo jezik od laži, ogovaranja i uvreda; da peremo lice a ne čuvamo pogled; da peremo noge, a njima idemo putem kojim Allah nije zadovoljan.

Poželjno je da se vjernik trudi što češće biti pod abdestom. Nije to uvijek jednostavno i moguće, ali je pohvalno voljeti stanje pod abdestom. Posebno je lijepo uzeti abdest prije spavanja, prije učenja Kur’ana, prije odlaska u džamiju, nakon grijeha kao znak želje za pokajanjem i u svakoj prilici u kojoj čovjek želi biti svjesniji Allaha.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada legneš u postelju, uzmi abdest kao što uzimaš abdest za namaz.“ (Buhari i Muslim)

Poštovana braćo i sestre, uz farzove i sunnete, ne smijemo zaboraviti na adabe abdesta. Abdest je ibadet, a ibadet traži poštovanje. Zato nije lijepo da se abdest uzima uz galamu, šalu, smijeh, dobacivanje, raspravu i razgovor kao na pijaci. Abdesthana nije mjesto za nadvikivanje, prepričavanje događaja, komentiranje ljudi i vođenje dugih razgovora. Abdesthana je mjesto pripreme za namaz. U njoj treba biti red, smirenost, obzir prema drugima i svijest da smo došli očistiti se pred susret s Allahom. Nije problem ako čovjek mora nešto kratko reći, nekome pomoći ili upozoriti na red. Ali nije primjereno da se pri uzimanju abdesta razgovara glasno, zadržava druge, prska vodom, troši previše vode ili se ponaša kao da nije u prostoru koji pripada džamiji i ibadetu. Ako smo došli uzeti abdest za namaz, čuvajmo taj trenutak.

Trebamo se truditi da abdesthanu ostavimo, ako ne u boljem, onda u stanju u kojem smo je zatekli. Ne treba trošiti papirnatih ubrusa više nego što je potrebno, treba odložiti papuče na mjesto i slično tome. Vjernik je uredan, pažljiv i odgovoran. Ne ostavlja nered iza sebe, ne prska prostor, ne otežava drugima i ne odnosi se nemarno prema zajedničkom prostoru.

Također, pazimo da ne pretjerujemo u trošenju vode jer nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio da to ne činimo.

Braćo i sestre, abdest je i odgoj. Učimo svoju djecu kako se ispravno uzima abdest, ali ih učimo i kako se ponaša u abdesthani. Ako ih naučimo samo pokretima, a ne naučimo ih poštovanju, propustili smo važan dio odgoja. Ako odrasli u abdesthani razgovaraju glasno i neozbiljno se ponašaju, djeca će misliti da je to normalno. Zato odgoj počinje od nas. Braćo i sestre, čuvajmo abdest i njegove propise, obnavljajmo ono što smo prije naučili i ulazimo u namaz smireni, čisti i svjesni da stojimo pred Gospodarom svjetova.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se kaju i koji se čiste, da nam primi naše abdeste, namaze, dove i dobra djela, da očisti naša srca, sačuva naše jezike od ružnih riječi i učini nas od onih koji poštuju mesdžid, čistoću i red u njemu i čuvaju namaz. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se kaju i koji se čiste, da nam primi naše abdeste, namaze, dove i dobra djela, da očisti naša srca, sačuva naše jezike od ružnih riječi i učini nas od onih koji poštuju mesdžid, čistoću i red u njemu i čuvaju namaz.

Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio. Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Što je nama Bajram“

Split, 29.5.2026.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.

Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.

Poštovana braćo i sestre, neosporna je činjenica da svako vrijeme ima svoja iskušenja. Nekada je iskušenje bilo kako sačuvati vjeru u teškim vremenima, a danas je jedno od naših iskušenja kako sačuvati suštinu vjere u vremenu u kojem forma često ostane, a značenje se izgubi. Tako se može dogoditi da nam i Bajram ostane kao lijep običaj, kao dan susreta, čestitanja, jela, odmora, nove odjeće i porodičnih fotografija, a da se polako udalji od onoga zbog čega nam ga je Allah darovao. Zato je cilj današnje hutbe da se iskreno zapitamo: što je nama Bajram?

Bajram je prije svega ostalog Allahov dar vjernicima. Ramazanski bajram dolazi nakon posta, sabura, teravija, učenja Kur’ana, sadekatul-fitra i nade u Allahov oprost. Kurban-bajram dolazi u danima hadža, Arefata, kurbana, tekbira i sjećanja na Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., i njihovu spremnost da daju prednost Allahu nad svim ostalim. Dakle, Bajram nije nastao iz običaja, nego iz ibadeta. Običaji su lijepi ako čuvaju duh vjere, ali postaju prazni ako zamijene njezinu suštinu.

Uzvišeni Allah kaže: „Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.“ (El-Kevser, 2) U ovom kratkom ajetu spajaju se namaz i kurban, ibadet tijelom i ibadet imetkom, zahvalnost srcem i poslušnost djelom. To je Bajram: da čovjek zna kome se klanja, kome zahvaljuje i radi koga se odriče. Zato se moramo pitati: što je nama Bajram ako se toga dana sjetimo svečane odjeće, a zaboravimo namaz? Što je nama Bajram ako pripremimo bogatu trpezu, a ne sjetimo se siromaha, bolesnog, usamljenog i onoga koji nema s kim podijeliti radost?

Uzvišeni Allah o kurbanu kaže:

„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša.“ (El-Hadždž, 37)

Ovo je suština. Do Allaha ne stiže samo meso, nego takvaluk; ne stiže samo pokret ruke, nego stanje srca; ne stiže samo običaj, nego iskrenost. Ako se kurban svede samo na meso, zamrzivač i podjelu, a u nama ostane ista sebičnost, ista oholost, isti nemar prema Allahu i ljudima, onda smo obavili formu, a zanemarili suštinu.

Bajram je radost, ali radost s dušom. Uzvišeni Allah kaže:

„Reci: ‘Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.’“ (Junus, 58)

Vjernik se raduje Bajramu, ali njegova radost nije puka zabava. To je radost zbog Allahove milosti, zbog prilike da se pokaje, popravi, oprosti, posjeti, udijeli i krene bolje. Bajram nije izgubljen onda kada nema raskošne trpeze, nego onda kada nema zahvalnog srca. Nije siromašan onaj Bajram u kojem je malo jela, nego onaj u kojem je malo dove, malo oprosta i malo brige za druge.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Allah, zaista, ne gleda u vaše likove i vaše imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“ (Muslim)

Zato nije najvažnije kako ćemo izgledati na Bajram, nego kakvi ćemo iz Bajrama izaći. Hoće li nas Bajram učiniti boljim sinovima i kćerima, boljim roditeljima, boljim supružnicima, boljim susjedima, boljim džematlijama i boljim ljudima? Hoće li nakon Bajrama u našim kućama biti više razumijevanja, u našim riječima više blagosti, u našim rukama više pomoći, a u našim srcima manje zavisti i ljutnje?

Posebno se trebamo zapitati što je Bajram našoj djeci. Hoće li ga pamtiti samo po novcu, poklonima, slatkišima i fotografijama, ili će ga pamtiti po tekbirima, namazu, porodičnoj toplini, posjeti roditeljima i starijima, oprostu i lijepoj riječi? Ako djeci prenesemo samo običaj, a ne prenesemo smisao, jednog dana će običaj postati tanak i lako će se izgubiti. Ali ako im prenesemo ljubav prema Allahu, radost ibadeta, dostojanstvo vjere i toplinu zajednice, onda će Bajram ostati živ u njihovim srcima.

Bajram je i prilika da popravimo odnose. Što je nama Bajram ako se toga dana rukujemo s mnogima, a mjesecima ne govorimo s bratom, sestrom, roditeljem, rođakom ili susjedom? Što je nama Bajram ako čestitamo porukama ljudima daleko, a ne nazovemo onoga čije smo srce povrijedili? Bajram nas poziva da spustimo ponos, da otvorimo vrata pomirenja i da ne dopustimo da šejtan bude zadovoljan našim podjelama.

Braćo i sestre, Bajram je Bajram onda kada nas vrati Allahu, približi ljudima, omekša srce, očisti jezik, pokrene ruku prema dobru i ostavi trag u našem ponašanju i nakon što prođu bajramski dani. Ako nakon Bajrama ostanemo isti u nemaru, svađi, oholosti i udaljenosti od namaza, onda smo možda obilježili Bajram, ali ga nismo istinski doživjeli.

Molimo Uzvišenog Allaha da primi naše ibadete, naše kurbane, naše dove i naša dobra djela. Očisti naša srca, popravi naše odnose, učvrsti naše porodice, uputi našu djecu, smiluj se našim umrlima, pomozi siromašnima, bolesnima, potlačenima i svima kojima je potrebna Tvoja milost. Učini nas od onih koji se raduju Tvojoj milosti, koji Bajram žive srcem, djelom i ponašanjem, a ne samo običajem i riječima. Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„U danima Allahove milosti“

Split, 22.5.2026.

Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.

Draga braćo i cijenjene sestre! Uzvišeni Allah stvara što On hoće, odabire što On hoće i uzdiže ono čemu On želi dati posebnu vrijednost. Nisu sva mjesta ista, nisu svi trenuci isti i nisu sva djela jednako vrijedna u svakom vremenu. Milostivi Allah, iz Svoje mudrosti, u životu vjernika ostavlja posebna mjesta, dane i prilike u kojima se srce lakše budi, duša lakše čisti, a čovjek jasnije vidi svoj put. Takvi su dani pred nama i u njima se već nalazimo: mubarek dani mjeseca zul-hidždžeta.

To su dani u kojima se vjernička srca okreću prema Kabi, prema prvoj kući sagrađenoj za ljude, prema mjestu koje nije samo građevina od kamena, nego simbol tevhida, pokornosti, žrtve, dove i ljudske čežnje za Allahovom blizinom. Uzvišeni Allah zaklinje se sigurnim gradom (Mekkom) i kaže: „Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog, sigurnog.“ (Et-Tin, 1–3)

Mekka je siguran grad, ali sigurnost Mekke podsjeća nas i na zadaću vjernika: da bude siguran čovjek, da od njegova jezika i ruke drugi budu mirni, da njegova kuća bude mjesto vjere, a njegovo srce mjesto iskrenosti.

Uzvišeni Allah kao što je odlikovao određena mjesta na Zemlji, odlikovao je i određena vremena. Među mjesecima postoje sveti mjeseci, a zul-hidždže je jedan od njih. Uzvišeni Allah, kaže:

„Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite!“ (Et-Tevba, 36)

Ove riječi, „u njima ne griješite“, poziv su da se u odabranim vremenima posebno čuvamo nepravde prema sebi i drugima. Čovjek sebi čini nepravdu kada zanemari namaz, kada zatvori vrata pokajanja, kada navikne jezik na ogovaranje, srce na zavist, a ruke na nemar prema onima kojima je potrebna pomoć. Zato nas dani zul-hidždžeta ne pozivaju samo na više ibadeta, nego i na ozbiljnije preispitivanje: kakvi smo prema Allahu, prema obitelji, prema džematu, prema ljudima i prema vlastitoj duši? Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Nema dana u kojima je dobro djelo Allahu draže od ovih dana.“ Upitali su: „Pa čak ni džihad na Allahovu putu?“ Rekao je: „Pa čak ni džihad na Allahovu putu, osim čovjeka koji izađe sa svojim životom i imetkom pa se ne vrati ni s čim od toga.“ (Buhari)

Ovaj hadis otvara vrata nade svakome od nas. Nisu ovi dani samo za hadžije. Hadžije su počašćene boravkom na svetim mjestima, tavafom, sa‘jom, Arefatom i Minom, ali milost ovih dana proteže se i do nas, u našim kućama, džamijama, poslovima i svakodnevnim obavezama. Tko ne može biti na Arefatu tijelom, može biti s Allahom srcem. Tko ne može tavafiti oko Kabe, može obilaziti roditelje, rodbinu, bolesne i potrebne. Tko ne može prinijeti veliki kurban, može prinijeti žrtvu svoga ega, svoje ljutnje, svoje oholosti i svoje navike da odgađa dobro.

Braćo i sestre, u ovim odabranim danima povećajmo zikr. Izgovarajmo često: La ilahe illellah, Allahu ekber, elhamdulillah. Učimo i čitajmo Kur’an, klanjajmo na vrijeme, činimo dovu, udijelimo sadaku, obiđimo roditelje, nazovimo one s kojima smo se udaljili, oprostimo kome možemo oprostiti i zatražimo oprost od onih kojima smo učinili nepravdu. Neka se trag ovih dana vidi u našem ponašanju, a ne samo u našim riječima.

Posebno mjesto među ovim danima ima Dan Arefata. To je dan dove, pokajanja, nade i Allahove blizine. Za one koji nisu na hadžu, post toga dana velika je prilika.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Post Dana Arefata briše grijehe prošle i naredne godine.“ (Muslim)

Također je rekao: „Nema dana u kojem Allah oslobodi više robova od Vatre od Dana Arefata.“ (Muslim)

Zato ne dopustimo da Dan Arefata prođe kao običan dan. Iskoristimo ga u postu, dovi, istigfaru i iskrenom vraćanju Allahu. Molimo za sebe, svoje obitelji, svoju djecu, naš džemat, ummet i sve ljude kojima je potrebna Allahova milost.

Ne zaboravimo ni tekbiri-tešrik. U našem mezhebu vadžib je učiti tekbiri-tešrik nakon svakog farz-namaza, počevši od sabahskog farza na Dan Arefata pa do iza ikindijskog farza četvrtog dana Kurban-bajrama. Učimo:

Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illellahu vallahu ekber, Allahu ekberu ve lillahil-hamd.

Braćo i sestre, zul-hidždže nas uči da se Allahu približavamo onim čime možemo. Netko hadžom, netko postom, netko sadakom, netko dovom, netko suzom pokajanja, netko lijepom riječju, netko oprostom, a netko iskrenom odlukom da više neće živjeti nemarno. Najvažnije je da iz ovih dana ne izađemo isti kao što smo u njih ušli.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari bereket u danima zul-hidždžeta, da primi ibadete i dove hadžija, da ukabuli naš post, zikr, dove i sadaku, da očisti naša srca od oholosti, zavisti i mržnje, da nas učini od onih koji se iskreno kaju i koji čine dobro dok imaju priliku.

Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet. Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Uspješni i neuspješni“

Split, 15.5.2026.

Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.

Draga braćo i cijenjene sestre!

Ljudi se na ovom svijetu često međusobno dijele na uspješne i neuspješne. Netko se smatra uspješnim zato što ima imetak, položaj, ugled, poznanstva, diplomu, kuću, posao, zdravlje ili djecu. Netko se smatra neuspješnim zato što nije ostvario ono što je želio, zato što ga ljudi ne primjećuju, zato što živi skromno ili zato što nema ono što drugi imaju.

Mi, kao muslimani, nikada ne smijemo zaboraviti da je jedino pravo mjerilo uspjeha i neuspjeha isključivo kod Uzvišenog Allaha, i upravo o tome ćemo govoriti u današnjoj hutbi. Uzvišeni Allah kaže (Ali Imran, 185):

„Svako živo biće smrt će okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plaće vaše; i tko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je uspio. A život na ovome svijetu samo je varljivo naslađivanje.“

U ovom ajetu Uzvišeni Allah ne kaže da je uspio onaj tko je sakupio najviše imetka, tko je imao najviše sljedbenika, tko je bio najglasniji, najpoznatiji ili najmoćniji. Uspio je onaj tko bude udaljen od Vatre i uveden u Džennet. To je konačno mjerilo. Sve drugo može biti blagodat, ali može biti i iskušenje.

Imetak može biti put ka Džennetu ako se stječe na halal način i troši u dobru, ali može biti i put propasti ako se stječe na haram način ili ako čovjeka učini oholim, tvrdim i nemarnim prema Allahu.

Položaj može biti prilika za služenje ljudima, ali može biti i teret ako se pretvori u nepravdu. Znanje može biti svjetlo ako vodi poniznosti, ali može biti dokaz protiv čovjeka ako ga udalji od istine.

Zato Kur’an opisuje uspješne ljude na osnovu njihove vjere, morala i djela. Uzvišeni Allah kaže:

„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji zekat daju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju.“ (El-Mu’minun, 1–5)

Uspješni su, dakle, oni koji vjeruju, koji čuvaju namaz, koji ne troše život u besmislicama, koji čiste svoj imetak zekatom i sadakom, koji čuvaju svoju čestitost, svoj jezik, svoj pogled i svoje ponašanje.

Oni nisu uspješni zato što nemaju problema i iskušenja, nego zato što ne izgube vjeru kada ih zadese iskušenja i problemi. Nisu uspješni zato što nikada ne pogriješe, nego zato što se nakon grijeha kaju. Nisu uspješni zato što ih ljudi hvale, nego što će ih Uzvišeni Allah hvaliti na Sudnjem danu.

S druge strane, neuspjeh kod Allaha počinje onda kada čovjek zaboravi zašto živi na dunjaluku. Kada se dunjaluk pretvori u jedini cilj, kada čovjek zna cijenu svega, a ne zna vrijednost pokornosti Uzvišenom Allahu, kada gradi kuće, a ruši srce, kada čuva imetak, a zapostavlja namaz, kada se boji siromaštva, a ne boji se grijeha, tada je čovjek u opasnosti da izgubi ono najvrjednije. Uzvišeni Allah kaže:

„Reci: ‘Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i obitelji svoje. Eto, to je očiti gubitak!’” (Ez-Zumer, 15)

Ovaj ajet, braćo i sestre, nas vraća na istinu koju čovjek često zaboravi: nije najveći gubitak ostati bez imetka, bez položaja, bez priznanja ili bez dunjalučke prilike. Najveći gubitak je da čovjek izgubi sebe pred Allahom; da izgubi svoju dušu, svoju vjeru, svoj Ahiret i mogućnost susreta s Allahom u Njegovu zadovoljstvu. A posebno je bolan spomen obitelji u ovom ajetu, jer nas podsjeća da čovjek može cijeli život govoriti kako se trudi za svoju obitelj, a da je, ako ih nije vodio prema Allahu, prema namazu, prema dobru i prema Ahiretu, propustio ono najvažnije.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Pametan je onaj tko sebe obračunava i radi za ono što dolazi poslije smrti, a nemoćan je onaj tko slijedi svoje strasti, a nada se Allahovoj milosti.“ (Tirmizi)

Ovaj hadis nas vraća na svakodnevni obračun sa samima sobom. Jesmo li danas bili bliže Allahu nego jučer? Jesmo li popravili namaz? Jesmo li nekoga povrijedili jezikom? Jesmo li se kome trebali ispričati? Jesmo li imetak stekli na halal način? Jesmo li pomogli roditeljima, supružniku, djeci, susjedu, bratu ili sestri? Jesmo li odvojili vrijeme za Kur’an? Jesmo li se sjetili smrti, ne da bismo očajavali, nego da bismo živjeli ozbiljnije i smislenije?

Braćo i sestre, Kur’an nas uči da mjerilo uspjeha nije uvijek ono što ljudi vide i znaju, nego ono što Allah vidi i zna a samo On sve vidi i zna. Dakle, istinski uspjeh nije u tome da čovjek samo uspije pred ljudima, nego da uspije kod Allaha. A pravi gubitak nije u tome da čovjek izgubi nešto od dunjaluka, nego da izgubi sebe, svoju vjeru, svoj Ahiret i Allahovo zadovoljstvo.

Ne dopustimo da nas zavara tuđi prividni uspjeh. Neki ljudi blistaju pred svijetom, a prazni su pred Allahom. Neki su možda nepoznati i podcijenjeni među ljudima, ali su poznati i hvaljeni među melekima. Neki nemaju mnogo, ali imaju bereket. Neki nemaju visoke položaje, ali imaju smirenost u srcu. Neki nisu pobijedili u dunjalučkoj utrci, ali su sačuvali obraz, vjeru, obitelj, namaz i halal – a to je velik uspjeh.

Zato, braćo i sestre, kada razmišljamo o sebi, svojoj djeci, svojoj obitelji i svojoj budućnosti, ne pitajmo se samo: što smo stekli, što smo kupili, što smo završili i što ljudi o nama govore? Pitajmo se i ono važnije: jesmo li bliže Allahu, jesmo li bolji ljudi, jesmo li iskreniji vjernici, jesmo li korisniji drugima, jesmo li spremniji za susret s Gospodarom? Jer sve što imamo ostat će iza nas, osim vjere, dobrih djela i onoga što smo iskreno učinili radi Allaha.

Molimo Uzvišenoga Allaha da nas učini od onih koji su istinski uspjeli, a ne od onih koji su se samo ljudima činili uspješnima. Molimo Ga da očisti naše duše, popravi naša srca, učvrsti nas u namazu, sačuva nas od oholosti, zavisti, pohlepe i nemara.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u islamu, da nam omili vjeru, da nas sačuva zablude, nemara i grijeha i da nam podari smislen, častan i Allahu pokoran život.

Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet. Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Zašto sam musliman/ka“

Split, 8.5.2026.

Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.

Draga braćo i cijenjene sestre!

Sigurno nas je netko nekada upitao: „Jesi li musliman/ka?” I vjerujem da smo tada, bez mnogo razmišljanja, odgovorili: „Da, jesam.” Ali, jesmo li se ikada iskreno zapitali: Zašto smo muslimani? Ne samo zato što smo rođeni u muslimanskim obiteljima. Ne samo zato što su nam roditelji muslimani. Ne samo zato što pripadamo jednom narodu, tradiciji ili zajednici. Nego - zato što svako od nas svojim razumom, srcem i životom bira islam.

To pitanje nije znak sumnje, nego znak ozbiljnosti. Vjernik se ne boji pitanja ako traži istinu. Naprotiv, iskreno pitanje može učvrstiti vjeru, probuditi srce i pomoći čovjeku da islam ne živi samo kao naviku, nego kao svjesni izbor i životni put.

Islam znači predanost, pokornost i poslušnost Uzvišenom Allahu. Riječ islam povezana je i s riječju selam, što znači mir. Musliman je onaj koji se trudi živjeti u pokornosti Allahu i širiti mir u sebi, svojoj obitelji i među ljudima. Islam nas uči da nismo stvoreni slučajno, da naš život nije bez cilja i da čovjek nije samo tijelo koje jede, radi, troši i nestaje. Čovjek ima dušu, odgovornost i povratak svome Gospodaru. Uzvišeni Allah kaže:

„Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat, 56)

Ovaj ajet daje najdublji odgovor na pitanje zašto živimo. Svrha života nije samo zaraditi, uspjeti, imati, uživati i ostaviti nešto iza sebe. Sve to može imati svoje mjesto, ali ništa od toga ne može biti konačni smisao života. Jer ako je smisao života bogatstvo, što nakon što ga čovjek stekne? Ako je smisao položaj, što kada ga izgubi? Ako je smisao mladost, što kada prođe? Ako je smisao zdravlje, što kada ono nestane? Ako su smisao djeca, što kada nam postanu veliko iskušenje ako smo ih propustili odgojiti i izvesti na Pravi put?

Dijete želi igračku, mlada osoba zabavu i društvo, odrasla posao i sigurnost, a stara zdravlje i mir. To nam pokazuje da se ljudske želje mijenjaju, ali srce i dalje traži nešto dublje. Traži smisao koji ne stari, ne propada i ne završava smrću. Islam nam upravo to daje: jasan odgovor tko smo, zašto smo ovdje i kamo idemo.

Ovaj život je ispit. Dunjaluk nije naše trajno boravište, nego mjesto na kojem pokazujemo tko smo. Ovdje se vidi naša vjera, naš karakter, naša zahvalnost, naše strpljenje, naš odnos prema Allahu i prema ljudima. Smrt nije potpuni kraj, nego prelazak u drugi svijet. Nakon smrti dolazi kabur, zatim proživljenje, Sudnji dan i susret s Allahom. Tada će svaki čovjek vidjeti ono što je za sebe pripremio.

Islam nas uči da nitko neće nositi tuđi teret i da nitko neće biti pitan za ono što nije znao ili nije mogao učiniti. Allah je Najpravedniji Sudac. On zna naše mogućnosti, naše namjere, naše slabosti i naše napore. Zato vjernik ne živi bez pravca. On zna da svaki dan ima vrijednost, da svako djelo ima trag i da nijedna iskrena suza, dova, sadaka, sabur ili dobrota neće biti izgubljeni kod Allaha.

Braćo i sestre, onaj tko ne zna zašto živi, lahko postane rob onoga što ga okružuje: novca, strasti, položaja, tuđeg mišljenja, prolazne zabave i lažnog uspjeha. A sve to čovjeka može zaokupiti, ali ga ne može istinski smiriti. Islam oslobađa čovjeka od robovanja stvorenjima i uči ga da bude rob samo Stvoritelju. A kada je čovjek iskreno Allahov rob, tada postaje dostojanstven, slobodan i smiren.

Zato odgovor na pitanje „Zašto islam?” može biti vrlo jednostavan: zato što nam islam daje smisao života. Islam nam govori da nismo slučajnost. Da nas je Uzvišeni Allah stvorio s ciljem. Da nismo sami. Da nas Allah uvijek vidi, čuje i zna. Da naš trud i poštivanje islamskih propisa imaju vrijednost. Da naša dunjalučka iskušenja imaju smisao. Da smrt nije kraj i da povratak Allahu nije daleka priča, nego sigurna istina.

Na kraju, zapamtimo: Uzvišeni Allah nas ne treba. Naša vjera ne povećava Njegovu vlast, niti naše nevjerovanje umanjuje Njegovu veličinu. Mi trebamo Allaha. Mi trebamo Njegovu uputu, milost, oprost i zaštitu. Ako izaberemo put vjere, to je naša sreća. Ako se udaljimo od Njega, to je naš gubitak.

Zato pozivam sebe i vas da ne budemo muslimani samo po imenu, porijeklu i običaju, nego po uvjerenju, djelu i karakteru. Postavimo sebi iskreno pitanje: zašto sam musliman? I neka nas odgovor vodi prema jačem imanu, iskrenijem ibadetu, boljem ponašanju i čvršćoj vezi s Allahom.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u islamu, da nam omili vjeru, da nas sačuva zablude, nemara i grijeha i da nam podari smislen, častan i Allahu pokoran život. Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Vrijednost rada u islamu“

Split, 1.5.2026.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, i svjedočimo da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik i milost svim svjetovima. Neka su mir i blagoslov na njega, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana.

Poštovana braćo i cijenjene sestre

Čovjek od prvog dana postojanja na Zemlji živi od rada svojih ruku. Uzvišeni Allah nije stvorio čovjeka da bude besposlen, niti da živi na tuđoj muci i znoju. Još su Adem, a.s., i hazreti Hava, nakon što su protjerani iz Dženneta na Zemlju morali raditi, truditi se i boriti za opskrbu. Zbog toga rad u islamu nije poniženje, nego dostojanstvo; nije teret, nego odgovornost; nije samo potreba tijela, nego i čovječnosti.

Nažalost, živimo u vremenu u kojem je čovjek često izgubio svoju vrijednost ispred profita i interesa. Mnogi danas gledaju isključivo koliko mu neko može donijeti koristi, a ne koliko vrijedi kao osoba. Radnik se često pretvara u broj, alat ili sredstvo zarade, dok se njegov trud, umor i dostojanstvo zanemaruju. Pa tako vidimo da se obilježavaju razni međunarodni praznici i skupovi posvećeni radnicima i njihovim pravima, ali na kraju od njih ostanu samo parole, govori i slično, dok se suštinski problemi radnika ne rješavaju i život većine njih ostaje ispunjen brigom, nesigurnošću pa i nepravdom.

Danas se obilježava se i 1. maj/svibanj, dan koji je nastao kao simbol borbe za radnička prava. Radi toga što je on neradni dan, danas nas je ovako velik broj na džumi namazu. To je bio dan kada su ljudi dizali svoj glas protiv nepravde, protiv izrabljivanja i protiv sistema koji je radnika pretvarao u sredstvo zarade bez dostojanstva. Međutim, danas se taj dan najčešće pretvorio u nešto sasvim drugo – u dan nemara, pretjerivanja i zaborava pa čak i kod muslimana. Umjesto da se prisjete borbe za pravdu, mnogi ga provode u površnosti i zabavi, prejedanju i opijanju zaboravljajući da pored njih postoje ljudi koji i dalje pate pod teretom nepravde. Nekadašnji simbol borbe za dostojanstvo radnika u mnogim slučajevima postao je „praznik trbuha“, dan u kojem se više razmišlja o odmoru i uživanju nego o ljudima koji jedva preživljavaju od svoga rada.

Zato je važno da se kao vjernici podsjetimo kako islam gleda na rad, radnika i pravdu među ljudima. Jer islam nije vjera koja se bavi samo ibadetima u džamiji, nego vjera koja uređuje i međuljudske odnose, trgovinu, odgovornost i prava svakog čovjeka. Uzvišeni Allah jasno ukazuje na vrijednost rada i općenito truda na svakom polju kada kaže: „I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavijestiti.“ (Et-Tevbe, 105)

Ovaj ajet nas, braćo i sestre, podsjeća da rad nije samo sredstvo za život, nego i čin odgovornosti pred Allahom. Svaki naš trud, svaki naš napor, svaki naš zarađeni zalogaj – sve je to poznato Allahu i sve će biti vrednovano.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je učio da je najbolja zarada ona koju čovjek stekne vlastitim rukama. Pošten rad nije samo dozvoljen – on je pohvalan, častan i blagoslovljen. Čovjek koji se trudi da izdržava svoju porodicu, koji radi kako bi bio dostojanstven, nalazi se na putu dobra i Allahove milosti.

Ali isto tako, islam vrlo jasno i odlučno zabranjuje svaku vrstu nepravde prema radniku. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je podizao svoj glas protiv onih koji su iskorištavali druge: „Dajte radniku njegovu platu prije nego što mu se osuši znoj.“ (Ibn Madže) Ova kratka, ali snažna poruka sadrži suštinu islamskog odnosa prema radu i radniku. Nema odgađanja, nema odugovlačenja, nema opravdanja – radnik ima pravo na svoju naknadu odmah i u cijelosti.

U hadisi-kudsijji, Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenosi riječi Uzvišenog Allaha koji upozorava ljude i kaže: „Ja ću na Sudnjem danu biti protivnik trojici ljudi; čovjeku koji se u Moje ime obaveže pa prevari, čovjeku koji slobodnog čovjeka proda kao roba i prisvoji novac od njegove prodaje, i čovjeku koji unajmi radnika, pa od njega uzme puni rad, a ne isplati mu njegovu naknadu.“ (Buharija)

Zamislimo, braćo i sestre, kakva je to prijetnja?! Kada Allah kaže da će biti protivnik nekome, to znači da je taj čovjek počinio veliku nepravdu. A jedna od tih nepravdi je upravo neisplaćivanje radnika.

Nažalost, kada pogledamo današnje stanje, vidimo da su ove riječi itekako aktuelne. Koliko je samo ljudi koji rade mjesecima, a ne dobivaju platu na vrijeme? Koliko je onih koji rade prekovremeno, a njihov trud ostaje neprimijećen i nepriznat? Koliko je onih koji šute i trpe, jer se boje da će izgubiti i ono malo što imaju? Koliko je roditelja koji pošteno rade, a ipak ne mogu svojoj djeci osigurati ono osnovno? To je stvarnost u kojoj žive mnogi ljudi na Svijetu.

Braćo i sestre, islam ne dozvoljava da čovjek bude ponižen nego traži da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka. Radnik nije roba, nije sredstvo, nije broj. On je insan – Allahovo stvorenje koje ima svoje dostojanstvo, svoja prava i svoju vrijednost kod Allaha.

Ali isto tako, važno je naglasiti da i radnik ima svoje obaveze. Islam traži ravnotežu i pravdu na obje strane. Nije dozvoljeno uzimati platu, a ne raditi savjesno. Nije dozvoljeno varati poslodavca, izbjegavati obaveze ili tražiti više nego što se zaslužuje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas uči da Allah voli kada čovjek radi svoj posao temeljito i odgovorno. To znači da rad treba biti iskren, predan i savjestan.

Na kraju današnje hutbe, još samo da nas podsjetim da na Sudnjem danu nećemo biti samo pitani koliko smo klanjali i postili, nego i jesmo li nekoga zakinuli, ponizili ili mu uskratili njegovo pravo.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji poštuju rad i radnika, koji ne čine nepravdu i koji se bore za istinu i pravdu.

Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Digitalni svijet i opasnost gubljenja vremena i smisla“

Split, 24.4.2026.

Poštovana braćo i cijenjene sestre!

Virtualni svijet, prije svega društvene mreže, htjeli to priznati ili ne, uzima nam sve više vremena od naših života, sve jače oblikuje naše misli i odnose, a da toga najčešće nismo niti svjesni. Sve rjeđe se pitamo koliko vremena provodimo u tom svijetu, jer on postaje sve veći dio naše svakodnevice. A kada takva svakodnevica potisne svijest o Uzvišenom Allahu, tada se izgubi i smisao vremena. Zato bi se svaki musliman i muslimanka trebali zapitati: koliko vremena zaista trošimo na ono što nas vodi Allahu i Njegovoj Milosti?

Živimo u vremenu u kojem su riječi postale jeftine, a tišina skupa. U vremenu kada se svaka misao mora objaviti, svaka emocija prikazati, kada svatko želi da se čuje i bude viđen, a malo tko želi biti iskren. Riječi su postale lagane, a tišina zahtjevna. Svijet oko nas postao je jedna velika pozornica na kojoj svatko komentira, tumači, svatko sudi. A istina… istina se sve više povlači, umorna jer je sve više zamjenjuju lažne vijesti, slike i videa.

Naše riječi više ne žive samo u našim domovima niti dopiru samo do onih koji nas poznaju i vole. One putuju bespućima interneta, šire se i odlaze nepoznatima. Svaka rečenica koju napišemo može biti most prema dobru – ali i ponor u grijeh i propast. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., nas je upozorio: „Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan – neka govori dobro ili neka šuti.“ (B i M)

Braćo i sestre, zar nije čudno i zabrinjavajuće da su nam prsti postali brži od razuma? Da objavimo prije nego što promislimo, da komentiramo prije nego što razumijemo, da sudimo prije nego što saslušamo? Ibn Mes‘ud, r.a., je rekao: “Ništa ne zaslužnije da bude dugo zatvoreno više od jezika.” A mi danas otvaramo svoje jezike na društvenim mrežama više nego ikada.

Naravno da u njima može biti koristi – ako se koriste za dobro, za znanje, za savjet, za poziv u hajr. Ali postaju tamnica kada nas odvode u rasprave, hrane iluzijom važnosti i pune srce pohvalama i brojkama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je učio: „Od ljepote čovjekove vjere jeste i da ostavi ono što ga se ne tiče.“ (Tirmizi)

Zato, ako nas neka objava ne vodi Uzvišenom Allahu, ako nas neki komentar ne popravlja, ako neka rasprava ne donosi mir – onda nije vrijedna ni riječi, ni pogleda, ni minute života.

Možda neko kaže: “Moja je namjera bila dobra.” Ali dobra namjera ne opravdava lošu posljedicu. Ibn Kajjim je rekao: “Koliko je puta neko htio dobro, a otvorio vrata zlu koja nije mogao zatvoriti.” Zato, ako će naša riječ povrijediti – (pre)šutimo. Ako će naša šutnja sačuvati mir – (pre)šutimo. Jer nekada je šutnja ibadet, a riječ iskušenje.

Braćo i sestre, nikada svijet nije bio glasniji – a čovjek prazniji. Nikada više slika/fotografija, a manje pogleda u sebe. Nikada više prijatelja, a manje istinske bliskosti. Nikada više objava, a manje dove. U toj buci nestaje ono što nas čini vjernicima – smirenost, sabur, razmišljanje i dova u tišini noći.

Islam ne osuđuje tehnologiju, nego način na koji se koristi. Ako koristiš mreže da preneseš dobro i podijeliš istinu – bit ćeš nagrađen. Ali ako ih koristiš za raspravu, dokazivanje ili vrijeđanje – znaj da si time na gubitku jer doći će dan kada neće biti ni profila, ni objava, ni lajkova, ni pratilaca. Bit će samo Knjiga naših djela i Uzvišeni Allah koji kaže u Kur'ani Kerimu, opisujući taj dan: „Na Dan kada će njihovi jezici, ruke i noge svjedočiti protiv njih o onome što su činili.“ (En-Nur, 24)

Braćo i sestre, ne dozvolimo da ekran postane naša kibla, da lajk bude naša nagrada, a broj pratilaca naša vrijednost. Naša vrijednost je u iskrenosti, ibadetu, u dovi u tihoj noći kada nas vidi samo Uzvišeni Allah. Na Sudnjem danu Uzvišeni Allah nas neće pitati: “Koliko si imao pratilaca i slično?”, nego: “Koliko si imao iskrenosti?”

Zato, braćo i sestre, u vremenu buke – birajmo tišinu. U vremenu površnosti – birajmo suštinu. U vremenu rasprava – birajmo dovu. Jer tišina vjernika nije praznina, to je razgovor srca s Gospodarom.

A dok govorimo o riječima i ponašanju, sjetimo se da nas i naša djeca gledaju. Vide kako se ponašamo, kako govorimo, kako reagiramo. Možda ne kažu ništa – ali upijaju sve. Zato se zapitajmo: kakav im primjer dajemo i kakav islam im pokazujemo – onaj koji gradi ili onaj koji ruši?

Uzvišeni Allahu, Gospodaru tišine i govora, nauči nas da šutimo kada riječ vodi zlu, a da govorimo kada riječ vodi Tebi. Očisti naša srca od potrebe za dokazivanjem i od želje za pohvalom ljudi.

Milostivi Allahu, učini naše jezike blagim prema ljudima, a snažnim u Tvojoj istini. Sačuvaj nas od praznih riječi, od gnjeva i oholosti.

Svemogući Allahu, podari nam smirenost u srcu, iskrenost u djelima i uputu na Pravome putu. Učini nas od onih koji Te spominju u tišini i kojima je Tvoje zadovoljstvo najveći cilj.

Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podariš im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podariš Svoju Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Što je pravi uspjeh?“

Split, 17.4.2026.

Braćo i sestre, na početku današnje hutbe zapitajmo se što je to uspjeh? Kako ga mjerimo i čime ga određujemo? Većina ljudi danas uspjeh poima kroz materijalnu prizmu – kroz imetak, kuće, automobile, položaj u društvu, dobar posao i ugodan život. U tom poimanju uspjeh znači imati više, posjedovati više i uživati više.

Takav pogled je postao gotovo opće prihvaćen. Čovjek se vrednuje po onome što ima, a ne po onome što jeste. Međutim, braćo i sestre, ovakav način razmišljanja vodi čovjeka u pogrešnom pravcu. Kada se srce veže za dunjaluk, čovjek se lako prepusti svojim strastima i prohtjevima. Tada se, svjesno ili nesvjesno, ovom svijetu daje prednost nad Ahiretom, a zaboravlja se ono najvažnije – odgovornost pred Uzvišenim Allahom.

Mnogi misle da će gomilanjem imetka postići sigurnost i sreću. Ali stvarnost često pokazuje suprotno. Danas i suvremena istraživanja potvrđuju ono na što nas je vjera davno upozorila – ljudi koji su naizgled uspješni i materijalno situirani, često su iznutra prazni, nemirni i nezadovoljni. Kada se čovjek potpuno okrene materijalnom, a zanemari svoju dušu, nastaje praznina koju ništa dunjalučko ne može ispuniti.

Kao vjernici, trebamo biti svjesni ovog procesa u kojem se odnosi među ljudima sve više temelji na materijalnom, a duhovna dimenzija zanemaruje. Ljudi su danas, i pored svega što imaju, često otuđeni jedni od drugih. Imaju sredstva komunikacije, ali nemaju bliskost. Imaju komfor, ali nemaju smiraj.

Zato nam Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na ispravno poimanje uspjeha i kaže: “Uspio je onaj tko primi islam, kome bude dato ono što mu je dovoljno i koga Allah učini zadovoljnim onim što mu je dao.” (Muslim)

I još kaže: “Pravo bogatstvo nije u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo - bogatstvo duše.” (Buharija i Muslim)

Onaj tko svoj život uskladi s ovim – taj je pronašao smisao i postigao istinski uspjeh. Sve drugo je prolazno i nesigurno.

Braćo i sestre, Uzvišeni Allah nam je na ovom svijetu dao slobodu izbora: da živimo u skladu s ovom svrhom ili da lutamo putem koji nas vodi u vječnu propast. On kaže: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.” (El-Mulk, 2)

Nije rečeno: tko će imati više, nego tko će bolje postupati. Mjerilo uspjeha kod Allaha je djelo i namjera.

Braćo i sestre, put uspjeha nije bez iskušenja. Svako od nas prolazi kroz različite testove – u porodici, sa djecom, u zdravlju, imetku, odnosima. Nekada smo iskušani blagodatima, a nekada teškoćama. Naš uspjeh se ne mjeri time što nam se događa, nego kako se prema tome odnosimo. Uzvišeni Allah u suri El-Mu’minun, 1-5, 8-11, daje jasan opis onih koji su za Njega uspješni: “Uspjeli su vjernici.”

Tko su ti uspješni? Oni koji svoju vjeru žive.

“Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” Jer namaz je temelj našeg života. Bez namaza nema stabilnosti, nema smjera, nema pravog uspjeha. To je naš susret s Allahom, naša snaga i naš oslonac.

“I koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju.” U vremenu u kojem smo zatrpani informacijama, raspravama i tuđim životima, ovo je posebno važno. Uspješan je onaj koji zna što je uistinu vrijedno njegove pažnje i vremena.

“I koji zekat udjeljuju.” Udjeljivanje čisti imetak i srce. Uči nas da ne budemo robovi onoga što posjedujemo.

“I koji stidna mjesta svoja čuvaju.” Moral i čednost su temelj zdravog društva. Bez njih nema stabilnosti ni u porodici ni u zajednici.

“I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brinu.” Emanet je sve – vjera, porodica, posao, riječ. U našem kontekstu, to znači i čuvanje našeg identiteta, vrijednosti i odgoja naše djece.

“I koji molitve (namaz) svoje čuvaju.” Namaz je početak i kraj uspjeha. On nas vraća na pravi put svaki dan. Za takve Allah kaže: “Oni su nasljednici koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti.”

Braćo i sestre, ovo je pravi i istinski uspjeh. Sve drugo je prolazno. Nemojmo zamijeniti vječno za prolazno, veliko za malo, istinu za privid. Ne prodajimo vječni Ahiret za kratkotrajni i prolazni dunjaluk.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari ispravno razumijevanje uspjeha, da očisti naša srca od pretjerane vezanosti za dunjaluk, da nas učini od onih koji žive svoju vjeru iskreno i dosljedno, i da nas Svojom milošću uvede u Džennet. Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Na kraju, molimo Milostivog Allaha da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podari Svoju Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Ustrajnost nakon Ramazana – pravi ispit za vjernike“

Split, 27.3.2026.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, najodabraniji među ljudima i milost svjetovima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede u dobru.Draga braćo i poštovane sestre, prošlog petka smo ispratili mubarek Ramazan i dočekali Ramazanski bajram. Prošao je i taj dan radosti, susreta i zahvalnosti, a mi smo već zakoračili u dane koji dolaze poslije njega i u kojima se najbolje vidi što je Ramazan ostavio u nama.

Ramazan je bio posebna škola duše. U njemu smo učili kako da obuzdamo sebe, kako da od sebe udaljimo ono što nas udaljava od Allaha i kako da približimo ono što nas Njemu približava. U tim danima smo bili spremni ustati prije zore, odvojiti vrijeme za namaz, otvoriti Kur’an i potražiti smiraj u dovi. I zato se danas moramo zapitati: da li je sve to ostalo iza nas ili je nešto od toga ostalo u nama? Uzvišeni Allah kaže: „Onome tko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.“ (Et-Talak, 2–3)

Braćo i sestre, ovo nije Allahovo obećanje koje se odnosni samo za Ramazan. Ovo je obećanje za život. Bogobojaznost kojoj smo se učili u Ramazanu treba da bude naš suputnik i nakon njega.

Ramazan nas je učio i strpljenju, ali ne samo strpljenju u gladi i žeđi, nego strpljenju u životu. Učio nas je da ne reagiramo na svaku riječ, da ne uzvratimo na svaku nepravdu, da budemo svjesni da Uzvišeni Allah vidi i ono što drugi ljudi ne vide. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Boj se Allaha gdje god bio, loše djelo poprati dobrim koje će ga izbrisati i prema ljudima se ophodi lijepim ponašanjem.“ (Tirmizi)

Zato se danas trebamo zapitati i sljedeće: da li smo izašli iz Ramazana kao isti ljudi ili kao bolji ljudi? Da li smo postali strpljiviji, smireniji, pažljiviji prema drugima? Da li smo naučili da kontroliramo svoj jezik, svoje postupke i svoje reakcije?

Uzvišeni Allah kaže: „On je s vama gdje god bili.“ (El-Hadid, 4) To znači da On nije bio blizu nas samo u noćima Ramazana, nego je blizu i danas, u našim poslovima, u našim porodicama, kada smo sami i kada smo u društvu. Toga moramo biti što više svjesni jer živimo u vremenu koje nas lako odvlači od suštine. Pravi ispit za nas dolazi kada se vratimo svakodnevici i životnim iskušenjima koja su stalno oko nas; svakodnevnim obavezama, poslu, brigama i izazovima. I upravo tu se vidi koliko smo naučili iz Ramazana.

Ako smo u Ramazanu pronašli mir u namazu, nemojmo dozvoliti da taj namaz oslabi. Ako smo u Ramazanu pronašli svjetlo u Kur’anu, nemojmo dozvoliti da se Kur’an zatvori. Ako smo u Ramazanu osjetili milost prema drugima, nemojmo dozvoliti da se naše srce ponovo zatvori. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Milostivima će se smilovati Milostivi. Budite milostivi prema onima na Zemlji pa će se Onaj na nebesima smilovati vama.“ (Tirmizi)

Braćo i sestre, danas u Svijetu, i pored velikog tehnološkog napretka, sve je više nasilja, nepravde i nejednakosti a sve manje milosti. Upravo zato vjernik i vjernica trebaju biti izvor milosti, pravde i blagosti oko sebe.

Još jednu bitnu stvar želim istaći vezano za naša djela, kako ramazanska tako i sva ostala. Hazreti Alija, r.a., govorio je da čovjek treba više brinuti o tome da li mu je djelo primljeno nego koliko je djela učinio. Jer Uzvišeni Allah kaže: „Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.“ (El-Maide, 27)

Zato su učenjaci govorili da je znak primljenog djela to da čovjek nastavi činiti dobro i poslije njega. Ako smo u Ramazanu činili dobro, a nakon njega se vratili starim navikama, onda se trebamo zapitati što je od tog dobra zaista ostalo?!

Braćo i sestre, naše vrijeme brzo prolazi. Ramazan je bio pred nama, pa je postao iza nas. Bajram je bio radost, pa je postao uspomena. Tako prolazi i naš život. Zato nemojmo odgađati dobro. Nemojmo čekati “bolje vrijeme” za promjenu. Najbolje vrijeme je sada.

Da zaključimo - najveća poruka koju možemo ponijeti iz Ramazana jeste da nastavimo putem kojim smo krenuli. Da budemo ljudi namaza, džemata i pokornosti Uzvišenom Allahu i poslije Ramazana. Da budemo ljudi Kur’ana i poslije Ramazana. Da budemo ljudi milosti i poslije Ramazana.

Jer, ako je Ramazan prošao, Uzvišeni Allah nije prošao i Njegova Milost nije nestala. On ostaje, On je oduvijek i zauvijek i Njemu ćemo se svi vratiti.

Uzvišeni Allahu, primi od nas ono što smo učinili u Ramazanu i oprosti nam naše propuste. Učini da ostanemo ustrajni u dobru i sačuvaj nas na Pravom putu.

Posebno Te molimo da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Zekatom očistimo naše imetke i srca“

Split, 6.3.2026.

Poštovana braćo i cijenjene sestre!

Kroz protekle dane i noći ramazana svatko od nas imao je priliku vidjeti koliko je sposoban kontrolirati sebe i svoje strasti. Post nas uči svjesnom načinu života jer kada postimo ne činimo to zato što to čine i drugi, nego zato što želimo Allahovu, dž.š., milost, oprost i nagradu. Zbog toga nas ramazan nas uvijek i iznova podsjeća da vjernik treba nastojati stalno biti svjestan svakog svog postupka, svake riječi i svake namjere.

Braćo i sestre, Kur’ani-kerim nas uči da Zemlja, nebesa i sve što je na njima pripadaju Allahu, dž.š. Čovjeku je sve to posuđeno samo na privremeno korištenje. Uzvišeni Allah je čovjeka osposobio za rad, omogućio mu stjecanje imetka i darovao mu mnogobrojne blagodati. Međutim, te blagodati nisu dane samo da bi čovjek u njima uživao, nego i da bi pomogao drugima.

Allah, dž.š., nekoga iskušava obiljem, a nekoga oskudicom. Onaj kome je darovano više ima odgovornost da pomogne onome kome je darovano manje. Upravo zato je Uzvišeni Allah učinio zekat jednim od pet temeljnih stupova islama. Zekat nije samo materijalna obaveza, nego i duhovna škola koja odgaja čovjeka, čisti njegovo srce od škrtosti i uči ga odgovornosti prema zajednici.

Davanjem zekata čovjek zahvaljuje Allahu, dž.š., na blagodatima koje mu je dao. Zekat čisti imetak, ali i čisti ljudsku dušu. On uči čovjeka skromnosti, suosjećanju i brizi za druge: „Uzmi od imetaka njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš. I moli za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti.“ (Et-Tevbe, 103)

Uzvišeni Allah obećava bereket i nagradu onima koji udjeljuju na Njegovu putu: „Što god udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.“ (Sebe’, 39)

Allahov Poslanik, s.a.v.s, za tri stvari garantira i kaže: „Na troje ću vam se zakleti i ovo zapamtite: sadaka neće umanjiti imetak, čovjeku kojem se učini nepravda pa se strpi Allah će povećati ugled, a čovjek koji otvori vrata prosjačenja Allah će mu otvoriti vrata siromaštva.“ (Tirmizi)

S druge strane, Kur’an upozorava na teške posljedice škrtosti i uskraćivanja prava siromašnih: „Neka ne misle oni koji škrtare u onom što im Allah iz obilja Svoga daje da je to dobro za njih; ne, to je zlo za njih. Na Sudnjem danu bit će im o vratu obješeno ono čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna ono što radite.“ (Ali Imran, 180)

Braćo i sestre, pravi vjernik ne boji se nikoga osim Uzvišenog Allaha. Kada u srcu nema ovog uvjerenja, tada čovjeka obuzimaju razni strahovi: strah od siromaštva, strah za vlastitu egzistenciju, strah za budućnost. Međutim, onaj koji vjeruje u Allaha, dž.š., zna da je On istinski Opskrbitelj.

Zato Kur’an daje radosnu vijest onima koji vjeruju, čine dobra djela i ispunjavaju svoje obaveze: „Onima koji vjeruju i dobra djela čine i molitvu obavljaju i zekat daju pripada nagrada kod Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“ (Bekara, 277)

Braćo i sestre, zekat ima veliku ulogu i u izgradnji društvene svijesti i odgovornosti. Kroz instituciju zekata islam povezuje pojedinca i zajednicu. U skladu sa sunnetom Muhammeda, s.a.v.s, Islamska zajednica organizira prikupljanje zekata i sadekatul-fitra u Bejtul-mal. Iz tih sredstava financiraju se važni projekti naše zajednice: Islamska gimnazija „Dr. Ahmed Smajlović“, Institut za arapski jezik i islam, islamski vjeronauk i brojni humanitarni projekti.

Braćo i sestre, izvršimo svoju obavezu zekata onako kako nas je podučio Muhammed, s.a.v.s, i učinimo to preko institucija Islamske zajednice, kako bi ta sredstva bila usmjerena u svrhe koje su najpotrebnije našoj zajednici i našem društvu.

Ne skrećimo, braćo i sestre, s puta koji nam je Uzvišeni Allah u Kur’anu pokazao. Čuvajmo šehadet, budimo ustrajni u namazu, postimo bogobojazno, dajmo zekat onako kako je propisano i budimo spremni izvršavati svoje vjerske obaveze. To je put koji vodi sreći na ovome i spasu na budućem svijetu.

Uzvišeni Allahu, u ovom mubarek mjesecu ramazanu i u ovom mubarek danu petku stojimo pred Tobom i iskreno Te molimo. Smiluj nam se, Milostivi Gospodaru, oprosti nam naše grijehe, uvedi nas u Svoj Džennet i udalji nas od vatre Džehennema, tako Ti bereketa ovoga mubarek mjeseca.

Kontakt

Informacije

Linkovi