Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Bračno nevjerstvo nije samo preljub“
Split, 2.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre,
jedan od velikih problema našega vremena jesu bračne krize, udaljavanje supružnika i sve češći razvodi. Često se navode različiti uzroci o tome zašto brakovi pucaju. Govori se o novcu, karakteru, razlikama, obitelji, stresu, društvenim mrežama i neusklađenim očekivanjima. Sve to može biti problem, ali jedan od najdubljih problema jeste gubitak povjerenja.
Kada spomenemo bračno nevjerstvo, većina ljudi odmah pomisli na preljub. Međutim, Kur'an nas uči da nevjerstvo može biti mnogo šire.
„Allah navodi kao primjer onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, pa su ih iznevjerile, i njih dvojica im kod Allaha nisu mogli ništa pomoći, i rečeno im je: ‘Uđite vas dvije u Vatru s onima koji ulaze!’“ (Et-Tahrim, 10)
U ovom ajetu se ne govori o tjelesnom preljubu. Učenjaci tefsira pojašnjavaju da su te dvije žene iznevjerile svoje muževe u vjeri, povjerenju i odnosu prema njihovoj poslaničkoj misiji. Nuhova, a.s., žena nije vjerovala svome mužu i omalovažavala ga je, dok je Lutova, a.s., žena odavala ono što je trebala čuvati i stajala uz one koji su bili protiv njezina muža.
Tu dolazimo do jedne veoma važne poruke: bračno nevjerstvo ne počinje uvijek tijelom; često počinje narušavanjem povjerenja. Nekada ono počinje jezikom, nekada tajnom, nekada porukom, nekada skrivenim odnosom, a nekada time što supružnik više ne zna može li vjerovati bračnom drugu.
Možda nije bilo fizičkog susreta, ali je bilo emotivnog vezivanja za drugu osobu. Možda nije bilo preljuba u punom značenju te riječi, ali je bilo skrivanja, ponižavanja, odavanja tajni i rušenja dostojanstva bračnog druga. A brak u kojem nema povjerenja teško može ostati zdrav.
Brak nisu samo zajednički stan, zajednički račun ili zajednička djeca. Brak je i osjećaj sigurnosti da te osoba s kojom živiš neće izdati, poniziti, izložiti pred drugima niti tvoje slabosti pretvarati u oružje protiv tebe. Kada to nestane, zidovi kuće mogu ostati isti, ali brak više nije isti.
Poseban izazov našega vremena jesu telefoni i društvene mreže. Nekada je čovjek morao izaći iz kuće da bi započeo pogrešan odnos. Danas je često dovoljan ekran i nekoliko poruka. Problem nije samo u fizičkom susretu, nego i u onome što mu prethodi: skrivenom dopisivanju, stvaranju bliskosti s drugom osobom, dijeljenju intime koju bračni drug više ne dobiva i stvaranju paralelnog svijeta koji supružnik ne poznaje.
Zato čovjek mora biti iskren prema sebi. Ako nešto skriva od supružnika upravo zato što zna da bi ga to povrijedilo kada bi saznao, onda već postoji razlog da se zapita kamo taj put vodi. Uzvišeni Allah kaže (El-Bekare, 187): „One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća.“
Ovaj kur'anski izraz izuzetno je snažan. Odjeća pokriva, štiti, čuva i bliska je čovjeku. Upravo takvi bi trebali biti muž i žena jedno drugome. Trebali bi čuvati slabosti onoga drugoga, a ne iznositi ih pred svijet; pokrivati mane, a ne širiti ih; biti oslonac, a ne izvor nesigurnosti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Najpotpunijeg imana među vjernicima je onaj tko je najljepšeg ahlaka (morala), a najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.“ (Tirmizi)
Nije, dakle, dovoljno biti dobar pred ljudima. Pravo lice čovjeka često se vidi kod kuće, u načinu na koji razgovara sa suprugom, kako se ponaša kada je ljut, da li zna sačuvati dostojanstvo onoga s kim živi, da li zna prešutjeti ono što ne treba iznositi i da li zna priznati vlastitu pogrešku.
Ajet s početka hutbe nas podsjeća i na još jednu veliku istinu: svatko pred Allahom odgovara za sebe. Nuhovoj ženi nije pomoglo to što joj je muž bio Allahov poslanik, Lutovoj ženi nije pomoglo to što je živjela u kući Allahovog poslanika, a Nuhovu sinu nije pomoglo to što mu je otac bio vjerovjesnik. Pred Allahom ne spašavaju prezime, porodica, ugled ni blizina dobrih ljudi. Spašavaju nas, Allahovom milošću, iman, iskrenost i dobra djela.
Zato je važno da našu omladinu ne učimo samo kako sklopiti brak, nego i kako ga sačuvati. Treba ih učiti da brak nije stalna romantika i da će doći nesuglasice, umor, financijski problemi i različita mišljenja. Ali svaka teškoća ne znači da brak treba rušiti. Potrebno je učiti kako razgovarati, kako se posvađati a ne poniziti, kako biti ljut a ne biti nepravedan, kako oprostiti i kako sačuvati granice prema drugim ljudima.
Brak se rijetko sruši u jednom danu. Najčešće se ruši polako, gubitkom povjerenja, sitnim lažima, nečuvanjem tajni, ponižavanjem i udaljavanjem. Zato se i čuva polako, svakoga dana: iskrenošću, lijepom riječju, razgovorom, strpljenjem, zahvalnošću i sviješću da nam je bračni drug emanet od Allaha.
Molimo Uzvišenog Allaha da popravi stanje naših porodica, da među supružnike usadi ljubav, samilost i povjerenje, da sačuva naše brakove od svakog oblika nevjerstva i da našoj omladini podari mudrost pri izboru bračnog druga i snagu da čuvaju ono što im Allah podari.
Molimo Ga da nas učini ljudima koji čuvaju povjerenje, koji ne obznanjuju tuđe mane, koji ne ponižavaju one s kojima žive i koji svoje porodice grade na vjeri, odgovornosti i međusobnom poštovanju.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu i da im podari mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Utemeljeno na predavanju prof. dr. Esmira Halilovića: https://www.youtube.com/watch?v=eFj06RQjLQ8
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„U hlada kada drugog hlada neće biti“
Split, 25.9.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana. Uzvišeni Allah kaže:
„O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek pogleda što je za sutra pripremio.“ (El-Hašr, 18)
Braćo i sestre, mi se za mnoge važne događaje u životu pripremamo unaprijed i razmišljamo što će nam trebati. Za putovanje, ispit, posao, starost. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsjeća nas na Dan za koji će nam trebati ono što se ne može kupiti, posuditi, niti u posljednjem trenutku nabaviti. On je rekao: „Sedam će osoba Allah staviti u Svoj hlad onoga dana kada drugoga hlada osim Njegova neće biti: pravednog vladara, mladića koji je odrastao u pokornosti Allahu, čovjeka čije je srce vezano za džamiju, dvojicu koji se vole radi Allaha, pa se radi Njega sastaju i rastaju, čovjeka kojeg pozove ugledna i lijepa žena, a on kaže: ‘Ja se bojim Allaha’, čovjeka koji udijeli sadaku tako tajno da mu lijeva ruka ne zna što daje desna i čovjeka koji se u samoći sjeti Allaha pa mu oči zasuze.“ (Buhari i Muslim)
Braćo i sestre, primijetimo da ovaj hadis ne govori o velikim riječima ili dugim molitvama, nego o ljudima koji su u važnom trenutku napravili pravi izbor.
Prvi je pravedan čovjek kojemu je povjerena odgovornost. Hadis spominje vladara, ali odgovornost ima svatko kome je nešto povjereno: roditelj, poslodavac, učitelj, imam, upravitelj. Pravda počinje onda kada prestanemo imati dva mjerila: jedno za sebe i svoje, a drugo za druge.
Drugi je pobožni mladić koji svoju mladost nije potrošio daleko od Allaha. Mladost je vrijeme snage, želja i iskušenja. Zato je posebno vrijedno kada mlad čovjek zna gdje su njegove granice. Nije veličina u tome da nema iskušenja, nego da usred iskušenja zna kazati „ne“ onome što ga udaljava od Allaha.
Zato našoj djeci i omladini ne govorimo samo što ne smiju. Pokažimo im zbog čega vrijedi biti čestit, pošten i vjeran Allahu. Neka osjete da je vjere za njih jedini pravi izbor i da je džemat njihovo mjesto.
Treći je čovjek čije je srce vezano za džamiju. On radi, putuje, brine o obitelji i izvršava svoje obveze, ali njegovo se srce vraća Allahovoj kući. Namaz mu nije teret između drugih poslova, nego trenutak u kojem ponovno uspostavlja red u sebi.
Četvrta skupina su dvojica koji se vole radi Allaha. Koliko danas odnosa počiva na koristi! Dok nam netko treba, blizak nam je. A ljubav radi Allaha nije trgovina. To je odnos u kojem drugome želiš dobro, čuvaš njegovu čast i pomažeš mu da bude bolji. Pravi prijatelj nije onaj koji potvrđuje svaku našu pogrešku, nego onaj koji nas približava dobru.
Peti je čovjek koji se nalazi pred iskušenjem koje možda nitko drugi neće saznati. Ima priliku učiniti grijeh, okolnosti mu pogoduju, ali on kaže: „Ja se bojim Allaha.“ To je trenutak istinske bogobojaznosti. Lako je izgledati dobro kada nas ljudi gledaju. Prava vrijednost pokazuje se onda kada možemo učiniti grijeh, a ne učinimo ga zato što znamo da nas Allah vidi.
Šesti daje sadaku tako skrovito da ni lijeva ruka ne zna što daje desna. Ne pomaže da bi se o njemu govorilo. Ne podsjeća čovjeka na ono što mu je dao. Dobro je da između nas i Allaha postoji barem jedno djelo o kojem nitko drugi ništa ne zna. Možda upravo ono bude među najvrjednijim djelima na vagi.
I posljednji je čovjek koji ostane sam, sjeti se Allaha i oči mu zasuze. U samoći nema publike. Te suze mogu biti zbog grijeha, zahvalnosti, straha ili čežnje za Allahovom milošću. Upravo zato su znak iskrenosti.
Braćo i sestre, što povezuje ovih sedam osoba?
Pravednost kada možemo biti nepravedni. Pokornost kada nas mladost vuče drugamo. Džamija kada nas dunjaluk zaokuplja. Iskreno prijateljstvo kada odnosi postanu interes. Čednost kada se grijeh nudi. Sadaka kada nitko ne gleda. I suza kada smo sami.
Sve su to trenuci u kojima čovjek bira između onoga što želi njegov nefs i onoga čime je zadovoljan Allah.
Možda ne možemo biti vladari. Možda više nismo mladi. Ali svatko od nas može pronaći svoje mjesto u ovom hadisu. Možemo biti pravedni ondje gdje imamo odgovornost. Možemo svoje srce vezati za džamiju. Možemo odbiti grijeh kada nam se približi. Možemo učiniti dobro da nitko ne sazna. Možemo u samoći iskreno stati pred Allaha. Jer na Sudnjem danu neće biti najvažnije koliko smo bili poznati među ljudima, nego koliko smo bili poznati Allahu po djelima učinjenim samo radi Njega.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini pravednima u onome što nam je povjereno, da sačuva našu djecu i omladinu, da naša srca veže za džamiju, da među nama učvrsti ljubav radi Njega, da nas sačuva grijeha u javnosti i samoći, primi naša skrivena dobra djela i podari nam srce koje Ga se sjeća i oko koje zbog Njega može zasuziti.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu i da im podari mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Allahu zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela naših.Onoga koga Allah na pravi put uputi, niko u zabludu ne može odvesti, a onaj ko izabere zabludu, niko ga na Pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik koga je On poslao da radosnu vijest donese i opomene prije nego što nastupi Sudnji dan. Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, na pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom Poslaniku ne pokorava, u velikoj je zabludi.
Draga braćo,
Dragome Bogu iskazujem zahvalnost na prilici da sam danas u ulozi hatiba ovdje u splitskom džematu. Džuma-namaz je najvažniji sedmični društveni susret i okupljanje muslimana, pa je radost tim veća što u ovome lijepome danu mogu se susresti s vama i kazivati vam poruku vjere.
Želim ovu priliku da iskoristim i da uputim iskrene čestitke vašem poštovanom ali nadasve vrijednom imamu Vahid efendiji Hadžiću i muallimi Suadi Hadžić na velikom jubileju dvadeset godina u službi Islama i muslimana u splitskom džematu. S obzirom da smo na početku još jedne nove školske i vjeronaučne godine, moja današnja hutba tretiraće značaj stjecanja korisnog znanja – učenja, njegovo stalno proširivanje i napredovanje.
Allah, dž.š, dao je da najveće znamenje i ujedno najveća vrijednost zajednice kojoj je poslao Svog posljednjeg Poslanika Muhammeda, a.s, bude Knjiga – Kur’an. Na taj način kroz sve generacije muslimana utvrđena je čvrsta poveznica između njih i Knjige. Počastvovani smo kao muslimani da nas je Dragi Allah ubrojao u zvanje naroda Knjige; onih koji imaju Knjigu, koji su primaoci Knjige, onih kojima je Knjiga objavljena, onih kojima je Knjiga uputa. Svevišnji u Kur’anu kazuje nam:
كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ
“Poslali smo vam poslanika između vas da vam kazuje Naše ajete, da vas očisti, da vas pouči Knjizi i mudrosti i da vas nauči ono što niste znali.”
Dakako da počasti jesu lijepe, drage i izazivaju osjećaj ushićenja kod ljudi, ali isto tako valja se uvijek podsjetiti da počasti uvijek jesu praćene odgovornostima i obavezama, odn. da se na počasti i priviliegije, mora odgovoriti odgovornim odnosom prema ukazanom povjerenju. Baš kao i blagodat; ona jeste užitak, sreća i zadovoljstvo, ali je blagodat u punini shvaćena tek onda kada onaj kojemu je data bude je svjestan, zahvaljuje Dragom Bogu na njoj punim srcem i dušom, time osiguravajući njeno trajanje.
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ
“I, još, kad je vaš Gospodar objavio: “ Ako budete zahvalni, dat ću vam, sigurno, još više, ali ako budete poricali, Moja kazna bit će, doista, žestoka.”
Draga braćo,
Digitalni svijet, kao savremeno dostignuće, donio je sa sobom velike mogućnosti koje čovjeku otvaraju prilike na polju čitanja, edukacije, informiranosti, komunikacije i razmjene s drugima, itd… ali on je sa sobom donio i velike kušnje i izazove; dobili smo generacije ljudi koji su gotovo svo svoje vrijeme i preokupaciju vezali za mašine, za slike i sadržaje koji se kao na filmskoj traci smjenjuju pred njihovim očima, a njihova vrijednost i trajnost nije ni koliko do sutra.
Blijedi ili čak potpuno nestaje interesovanje za knjigu, navike čitanja se urušavaju, nivo opće pismenosti i kulture srozava se na poražavajući nivo, pisane poruke koje se odašilju putem mobilnih telefona i socijalnih mreža vrve od logičkih i gramatičkih grešaka, nekih novih besmislenih izraza, skraćenica, jednom riječju, svjedočimo sakaćenju jezika, devalvaciji te velike Božije blagodati kojom smo darovani, a koja je direktno povezana s knjigom, učenjem, čitanjem, izučavanjem…
Statistike, analize i različite evaluacije u pogledu interesa za knjigu, kulturu čitanja, članstva u bibliotekama, podizanja i kupovine knjiga, ne bi nas mogle nimalo ohrabriti, jer govore o krizi na svim tim poljima. Svijest o tim stvarima nije na zavidnom nivou, prije bismo mogli reći da je na zabrinjavajućem nivou.
Kao muslimani dužni smo posmatrati svijet, učiti i uzimati dobru praksu i primjere gdje god smo u prilici i od koga god smo u prilici. Velike i napredne civilizacije, tj. njihova društva i pojedinci svoj razvoj, napredak i uspon ostvarili su samo zahvaljujući velikim odricanjima, ulaganjima u nauku i istraživanje.
Kada susretnemo te ljude u različitim prilikama; svejedno je li na edukativnom, poslovnom ili turističko-rekreativnom putu, zatičemo ih gdje se u svim prevoznim sredstvima i momentima predaha koriste knjigom; knjiga je uz njih kao najbolji prijatelj i društvo. Ne gube vrijeme, svoje vrijeme ne troše na isprazne stvari; niti ogovaraju, niti prigovaraju, niti se bave tuđim životima. Bave se sobom i svojim životima, svojom sudbinom, brine ih to da te vrijednosti usade i prenesu novim generacijama.
Naš moralni uzor, učitelj u vjeri i cjelokupnom zemaljskom bitisanju, voljeni nam poslanik Muhammed, a.s. je kazao:
مَن يُرِدِ اللَّهُ به خَيْرًا يُفَقِّهْهُ في الدِّينِ
„Onome kome Allah hoće da dadne veliko dobro, uputi ga u studiranje (razumijevanje) vjere.“
Šta se dâ razumjeti iz ovoga hadisa? Dâ se razumjeti da je čovjek u velikom hajru, sreći i postignuću kada mu je Allah dao priliku da koristi svoje razumske intelektualne potencijale da uči i educira se u svojoj vjeri. Vjera je temelj. Međutim, to učenje i spoznavanje proteže se i na svako drugo područje života. Vjera nas obavezuje da budemo upućeni u sva područja pojavnog svijeta i saznajemo sve što trebamo saznati o promjenjivim društvenim i znanstvenim okolnostima u kojima živimo ovaj naš ovozemaljski život.
U predaji od velikog mufessira Ibn ʻAbbāsa stoji: „Sulejmanu sinu Davudovu bilo je dopušteno da bira između troje: znanja, imetka ili vlasti, a on je odabrao znanje, pa mu je pomoću znanja dat i imetak i vlast.“
U predaji od imama Alije, četvrtog pravednog halife, prenosi se da je rekao: „Znanje je vrednije od imetka, jer znanje tebe štiti i čuva, a ti moraš imetak čuvati. Znanje je ono koje sudi, a imetak je ono čemu se sudi.“
Draga braćo,
Sačuvati vjerničko i ljudsko dostojanstvo u svakom vremenu, pa i u našem, traži žrtvu. Sačuvati porodični sklad i izvesti djecu na selamet iziskuje vanredno veliku žrtvu. Biti od onih koji čine dobročinstva, a klone se svega ružnoga, također traži posvećenost i žrtvu. Biti od onih koji žive u skladu s propisima halala, a klone se harama i svega što je sumnjivo, iziskuje odricanje i požrtvovanost.
Upravo nas sljedeći kur’anski ajet usmjerava tome opredjeljenju:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اصْبِرُواْ وَصَابِرُواْ وَرَابِطُواْ وَاتَّقُواْ اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
“O vjernici! Strpite se, i postojani budite, i nepokolebljivi na granicama nek’ ste! I Allaha se bojte da biste uspjeli! “
Bdijenje, tj. nepokolebljivost na granicama znači budnost i u fizičkom i u prenesenom značenju. Allah, dž.š. nam je u obavezu stavio da odlučno osiguravamo i štitimo granice, okvire, učenja i vrijednosti islama i morala. Svako od nas kroz svaki svoj dan života je pozvan da bdije na granici očuvanja svoga imena, duhovnosti, kulture, časti, vlastitog potomstva, kuće i porodice, materijalne sigurnosti i dostojanstva. To uključuje i bdijenje na granicama našeg životnog, domovinskog i kulturnog prostora. Dakako da su nam različite životne uloge i stepeni odgovornosti, ali svejedno svi imamo ulogu da bdijemo na bedemima naše duhovnosti i identiteta.
Poslanik Muhammed, a.s, to nam je podcrtao kazujući nam:
إِنَّ اللَّهَ تَعَالَى سَائِلٌ كُلَّ رَاعٍ عَمَّا اسْتَرْعَاهُ أحَفِظَ ذَلِكَ أَمْ ضَيَّعَ
“Zaista će Allah pitati svakoga ko je imao neko povjereno zaduženje da li ga je ispunio ili ga je zanemario i upropastio.“
Naša vjera traži stalna pregnuća. Motivira nas na djelovanje koje oplemenjuje naš osobni život, ali isto tako i naše okruženje i sve ono s čime dolazimo u kontakt. Potencijal koji je čovjeku darovan je ogroman, i trebali bismo ga usmjeriti da jedni drugima olakšavamo, da jedni drugima budemo nada i ohrabrenje. Mi trebamo razumjeti da je glavna tema naš odnos prema dunjaluku; mi na njemu, naše djelovanje, naše ophođenje, odnosi, relacije i komunikacija.
Budući – Onaj svijet za muslimana je težnja, to je jasno, ali je i jasno da se do njega dolazi preko ovoga svijeta. Dunjaluk je ahiretska njiva; plodovi se ovdje pripremaju, rastu, očvršćavaju, a tamo slijedi nagrada za učinjeno.
Dragoga Boga molimo da nas učini od dostojnih ljudi Knjige, koji spoznaju njenu vrijednost, koji žive po Knjizi, i unapređuju svoj život prema uputama Knjige. Amin!
Muftija mostarski dr. Salem-ef. Dedović
Mesdžid Split, 7. rebiu-l-ahir 1448. / 18. septembar 2026.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Kada dunjalučka pravda nije dovoljna“
Split, 11.9.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Braćo i sestre, ovih dana ponovno smo bili suočeni s prizorima koji kod svakog čovjeka koji poznaje našu nedavnu prošlost moraju izazvati bol i zabrinutost. Zločinac koji je pravomoćno osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti završio je svoj život u zatvoru. I dok su njegove žrtve ubijane na najsvirepije načine, odvođene iz svojih domova, razdvajane od svojih obitelji, zatvarane, mučene i strijeljane, on je posljednje godine života proveo kao zatvorenik kojemu su bili osigurani hrana, liječenje i osnovna ljudska prava.
Netko će zato reći: gdje je tu pravda?
Može li zatvorska kazna, pa čak i doživotna, biti potpuna pravda za tisuće ugašenih života? I kada bi čovjek odgovoran za smrt tisuća ljudi bio osuđen na smrt, opet bi umro samo jednom. Jedan život ne može vratiti tisuće života. Jedna smrt ne može nadoknaditi tisuće smrti.
I tu dolazimo do jedne od velikih istina naše vjere: na ovome svijetu može postojati sud, kazna i djelomično zadovoljenje pravde, ali potpuna pravda ovdje nije moguća. Potpuna pravda je kod Allaha.
Jer kako na ovome svijetu nadoknaditi majci ubijenu djecu? Kako vratiti godine straha, poniženja i patnje? Kako čovjeku vratiti oca, brata, supruga ili sina? Kako kaznom jednog čovjeka izmjeriti bol tisuća obitelji?
Zato postojanje Ahireta nije samo pitanje nagrade za dobro. Sudnji dan je nužnost potpune pravde. Bez njega bi mnoge nepravde ovoga svijeta ostale zauvijek neispravljene. Uzvišeni Allah kaže:
„I nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nepravednici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.“ (Ibrahim, 42)
Zločinac može izbjeći zemaljski sud. Može godinama biti na slobodi. Može dočekati duboku starost. Može imati liječnike, hranu i krevet. Može čak imati one koji će ga nakon smrti slaviti i nazivati herojem. Ali postoji Sud pred kojim nema skrivanja, nema političkih govora, nema zastava ni propagande, nema lažnih svjedoka, nema zataškavanja dokaza i nema mogućnosti bijega. Uzvišeni Allah kaže:
„Toga Dana svaki će čovjek prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti; toga Dana neće biti nepravde!“ (El-Mu'min/Gafir, 17)
To je utjeha žrtvama, ali i strašno upozorenje zločincima.
Zato musliman ne treba očajavati kada vidi da ljudska pravda nije potpuna. Mi vjerujemo u Sudnji dan upravo zato što ovaj svijet nije mjesto konačnog poravnanja računa.
Ali događaji kojima svjedočimo nose još jednu ozbiljnu poruku jer nas posebno zabrinjava kada se zločin ne samo poriče nego i slavi. Kada se zločinac pravomoćno osuđen za genocid ispraća kao junak, kada mu se odaju počasti, kada se njegov lik podiže na stadionima, a tisuće ljudi to pozdravljaju, tada više ne govorimo samo o jednom mrtvom čovjeku. Tada govorimo o ideji koja nije umrla s njim.
Kada se uz njegov lik ističu riječi „Pravac Potočari“, riječi koje prizivaju mjesto genocida i sudbinu tisuća bošnjačkih žrtava, onda oni koji su taj zločin preživjeli, kao i njihova djeca, imaju puno pravo takvu poruku shvatiti ozbiljno.
Braćo i sestre, znajmo da islam muslimanima zabranjuje naivnost. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: „Vjernik ne biva ujeden iz iste rupe dva puta.“ (Buharija i Muslim)
Vjernik prašta kada je oprost dobro, ali ne zaboravlja pouku. Vjernik želi mir, ali mir ne poistovjećuje s naivnošću. Vjernik ne želi sukob, ali ne zatvara oči pred opasnošću. On pamti, uči, promatra i priprema se kako mu se ista nesreća ne bi ponovno dogodila.
Nama zato nije potrebna osveta ali potrebno nam je pamćenje. Potrebno nam je učiti svoju djecu što se dogodilo. Potrebno nam je čuvati istinu od zaborava, relativiziranja i laži. Potrebno nam je biti obrazovani, organizirani, međusobno povezani i odgovorni. Jer narod koji zaboravi ono što mu se dogodilo riskira da ponovno postane žrtva istih zabluda, istih ideologija i istoga zla.
I potrebno je jasno kazati: mi nikome ne prijetimo, ničije ne želimo i nikoga ne želimo napasti. Ali imamo pravo i obavezu biti sposobni zaštititi svoje živote, svoje obitelji, svoju čast i svoje domovine ako ikada budu ugroženi – i ovu u kojoj živimo i one iz kojih velik dio nas potiče.
Sjećanje na žrtve zato nije življenje u prošlosti. Sjećanje na žrtve je odgovornost prema budućnosti.
A one koji su počinili zločine i otišli s ovoga svijeta prepustimo Onome pred čijim Sudom nema ni privilegiranih ni zaštićenih.
Na dunjaluku je čovjek mogao umrijeti u krevetu, okružen liječnicima, dok su njegove žrtve završavale u masovnim grobnicama. Ali to nije kraj priče.
Pred Allahom će se ponovno susresti zločinac i njegova žrtva. Tamo neće odlučivati sila, politika, propaganda ni broj onih koji nekoga nazivaju herojem. Tamo će presuditi samo istina.
I zato, koliko god dunjalučka pravda bila nepotpuna, vjernik zna: Allah ne zaboravlja. Allah ne griješi. Allah nikome ne čini nepravdu. I Allah je Najpravedniji Sudac.
Uzvišeni Allahu, smiluj se nevino ubijenima, podari sabur njihovim obiteljima i sačuvaj nas zaborava, nepravde i mržnje.
Gospodaru naš, učini nas ljudima istine, pravednosti i razboritosti. Podari nam snagu da čuvamo mir, ali i mudrost i spremnost da zaštitimo život, čast i dostojanstvo kada budu ugroženi i ne dopusti da nas nepravda drugih udalji od Tvoje pravde i upute. Amin!
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Mektepski i školski vjeronauk su čuvari vjere i identiteta“
Split, 4.9.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana. Poštovana braćo i sestre,
početak nove školske godine za svaku obitelj predstavlja važan trenutak. Roditelji razmišljaju o knjigama, rasporedu, školskim obvezama, prijevozu, treninzima i svemu što je potrebno da dijete uspije. To je prirodno i potrebno. Ali za nas muslimane početak školske godine istodobno znači i početak vjeronaučne i mektepske godine. Uzvišeni Allah kaže:
„Imetak i sinovi ukras su u životu na ovome svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može bolje pouzdati.“ (El-Kehf, 46)
Djeca su naš ukras, naša radost, ali istodobno i veliki emanet. Naša odgovornost nije samo da ih nahranimo, obučemo i omogućimo im što bolje školovanje. Moramo ih pripremiti i za život, izgraditi njihove vrijednosti i pomoći im da znaju tko su, u što vjeruju i kome pripadaju.
Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Nema boljeg dara koji otac može dati svome djetetu od lijepog odgoja.“ (Tirmizi)
Odgoj prije svega počinje u obitelji. I majka i otac imaju veliku odgovornost i niti jedan imam, muallim ili vjeroučitelj ne može zamijeniti roditelja.
Dijete najviše uči gledajući nas. Teško možemo očekivati da zavoli namaz ako nas nikada ne vidi da klanjamo, da zavoli Kur'an ako ga u našem domu nikada ne vidi otvorenog ili da zavoli džamiju ako mu svojim primjerom pokazujemo da je ona tek povremena obveza.
Ali roditelj ne mora i ne može sve sam. Zato postoje vjeronauk u školi i mekteb u mesdžidu. Oni nisu jedno drugome konkurencija niti jedno može potpuno zamijeniti drugo. Školski vjeronauk, tamo gdje postoje uvjeti za njegovo organiziranje, daje djetetu mogućnost da vjeru upoznaje i unutar svojega školskog života. Mekteb tome dodaje ono što škola teško može dati: džamiju, džemat, praktično življenje vjere, učenje Kur'ana i druženje s drugom muslimanskom djecom.
Poštovana braćo i sestre, u našim okolnostima postoji još jedan razlog zbog kojega ovoj temi moramo pristupiti ozbiljno. To je očuvanje vjerskog i svakog drugog identiteta naše djece.
Svi smo svjesni činjenice da živimo u društvu u kojem su muslimani manjina. To samo po sebi nije problem. Naša djeca trebaju biti otvorena, obrazovana, uspješna, poštovati druge i biti potpuno uključena u društvo u kojem žive. Integracija je potrebna i dobra, ali integracija nije isto što i asimilacija.
Asimilacija se najčešće ne događa odjednom. Ona se događa polako i neprimjetno. Najprije roditelji nemaju vremena da svoje dijete dovode u mekteb i na islamski vjeronauk u školi i to čine sve rjeđe jer im je, na žalost sve ostalo prioritetnije. Dijete to prihvaća i nakon toga vjera mu postaje nešto što pripada njegovim roditeljima ili djedovima, ali više ne i njemu. I tako se ono što su generacije čuvale može izgubiti u samo jednoj ili dvije generacije. A takvih slučajeva je, na žalost, kod nas veoma mnogo.
Na našu stvarnost posebno upozorava jedan vrlo jednostavan podatak: u mnogim osnovnim školama u Splitu i okolici imamo svega dvoje ili troje muslimanske djece.
Zamislimo dijete koje pet dana u tjednu, kroz gotovo cijelo svoje djetinjstvo, provodi najveći dio dana u sredini u kojoj gotovo nitko ne dijeli njegov vjerski identitet. Ono tu sredinu treba voljeti i poštovati, ali mu istodobno treba mjesto gdje će susresti drugu muslimansku djecu, gdje će čuti ezan, stati u saf, naučiti sure, sufaru, upoznati život Muhammeda, s.a.v.s., i osjetiti da pripada zajednici. Upravo zato mekteb nije samo učionica. Mekteb je mjesto pripadnosti.
I vjeronauk u školi, gdje ga možemo organizirati, ima posebnu vrijednost. Dijete tada vidi da islam nije nešto što treba skrivati ili čega se treba stidjeti. Njegova vjera ima svoje mjesto i u njegovu obrazovanju.
Zato, drage majke i očevi, nemojmo djecu samo upisati. Budimo uz njih. Pitajmo ih što su učili. Pomozimo im. Pohvalimo njihov trud. Razgovarajmo s muallimom i vjeroučiteljem. Ako nalazimo vrijeme za sport, jezike, i druge korisne aktivnosti, nađimo vrijeme i za ono što našoj djeci treba pomoći da ostanu dobri ljudi i svjesni muslimani.
Možda svojoj djeci ne možemo odrediti kakav će posao imati, gdje će živjeti i kojim će putem krenuti kroz život. Ali možemo učiniti sve što je do nas da, kamo god ih život odvede, znaju tko su, kome pripadaju i kojim se vrijednostima trebaju vraćati.
Uzvišeni Allahu, čuvaj našu djecu i našu omladinu. Podari im korisno znanje, lijep odgoj i čvrstu vjeru. Učini da vole svoju vjeru, svoje roditelje, svoj džemat i sve ljude s kojima žive u dobru.
Milostivi Allahu, pomozi majkama i očevima, muallimima i vjeroučiteljima da budu dostojni emaneta koji si im povjerio. Sačuvaj naše potomstvo od svakoga zla, od gubitka vjere i identiteta i učini ih dobrim, poštenim i korisnim ljudima. Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Džemat je emanet koji zajedno nosimo“
Split, 14.8.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Braćo i sestre, među velikim blagodatima koje čovjek često ne zna cijeniti jeste blagodat džemata. Čovjek može sam klanjati, učiti Kur'an, činiti zikr i dovu, ali islam ne želi da on živi vjeru samo za sebe. Vjera je ta koja nas okuplja, povezuje i uči da smo odgovorni jedni za druge. Uzvišeni Allah kaže: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 103)
Uže je sastavljeno od mnogo vlakana. Jedno vlakno lahko se prekine, ali kada se mnoga vlakna povežu i upletu, nastaje čvrsto uže. Takav je i džemat. Njegova snaga nije u jednom čovjeku, nego u ljudima koji su spremni povezati svoje različitosti oko zajedničkog dobra.
Uzvišeni Allah kaže: „Vjernici su samo braća, zato pomirite svoja dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (El-Hudžurat, 10)
Bratstvo se ne dokazuje riječima. Ono se pokazuje kada nekoga obiđemo, kada pomognemo čovjeku u nevolji, kada se raspitamo za onoga koga nema, kada oprostimo pogrešku i kada tuđu slabost ne koristimo da bismo ponizili čovjeka. Briga o džematu zapravo je briga jednih o drugima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., tu povezanost opisuje predivnom slikom: „Vjernik je vjerniku poput građevine čiji dijelovi jedni druge učvršćuju.“ (Buhari i Muslim)
Građevina stoji zato što svaki njezin dio nosi nešto od tereta. Tako je i s džematom. Ne možemo očekivati da uvijek netko drugi organizira, pomaže, daje, čisti, dočekuje, podučava, volontira i rješava probleme. Džemat nije servis kojem dolazimo samo kada nešto trebamo. Džemat je emanet u kojem svatko od nas ima svoje mjesto i svoj dio odgovornosti.
Zato je rad za džemat ibadet kada ga činimo iskreno radi Allahova zadovoljstva. Nekada je to prilog, nekada nekoliko sati dobrovoljnog rada, nekada znanje i iskustvo, a nekada lijepa riječ, savjet ili dova. Uzvišeni Allah kaže: „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu.“ (El-Maide, 2)
Ali možda je jedan od najtežih oblika brige o džematu – sačuvati njegovo jedinstvo kada se pojave razlike među ljudima. Jer džemat čine ljudi, a gdje su ljudi, postoje različiti karakteri, mišljenja i pogledi. Jedinstvo ne znači da moramo o svemu misliti jednako. Ono znači da zbog onoga u čemu se razlikujemo ne uništimo ono mnogo veće što nam je zajedničko.
Nije svaka pogreška razlog za svađu, niti je svako neslaganje razlog za udaljavanje. Ponekad treba upozoriti, ponekad razgovarati, ponekad biti strpljiv, a ponekad jednostavno oprostiti. Mnogo je lakše srušiti povjerenje nego ga izgraditi, a ono što je generacijama građeno ne smijemo žrtvovati zbog trenutne ljutnje, osobne povrijeđenosti ili različitog mišljenja.
Braćo i sestre, sutra se navršava dvadeset godina otkako je muallimi i meni povjerena služba u Medžlisu Islamske zajednice Split. Kada čovjek pogleda dva desetljeća iza sebe, ne pamti samo događaje, projekte i rezultate. Ponajviše pamti ljude.
Pamti one koji su bili tu kada je trebalo pomoći, one koji su svojim rukama radili, svojim imetkom pomagali, svojim savjetom usmjeravali i svojom dovom podržavali. Pamti i teške trenutke, neslaganja i iskušenja, ali upravo ga godine nauče da džemat ne opstaje zato što u njemu nema problema, nego zato što postoje ljudi kojima je zajednica važnija od problema.
Zato danas prije svega zahvaljujem Allahu što nam je podario priliku da dvadeset godina budemo dio ove zajedničke priče, a zatim zahvaljujem svim džematlijama, volonterima, čestitim članovima i predsjednicima odbora, i svim dobrim ljudima koji su utkali dio sebe u naš džemat. Ono što je dobro ostvareno, ostvareno je zajednički.
Zato čuvajmo naš džemat. Ne pitajmo samo što džemat može učiniti za nas, nego što mi možemo učiniti za svoj džemat. Jer jak džemat nije onaj u kojem nema razlika, nego onaj u kojem ljubav prema vjeri, odgovornost prema Zajednici i međusobno poštovanje ostaju jači od tih razlika.
Uzvišeni Allahu, molimo te da učvrstiš naša srca u vjeri i povežeš ih u dobru. Sačuvaj naš džemat od razdora, podari nam iskrenost, međusobno razumijevanje i snagu da budemo jedni drugima pomoć. Primi trud svih koji su gradili i čuvali našu Zajednicu, nagradi žive i smiluj se onima koji su preselili.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Smiraj srca u vremenu tjeskobe“
Split, 31.7.2026.
Poštovana braćo i sestre, anksioznost, tjeskoba i različiti oblici unutarnjeg nemira postaju sve rašireniji problemi suvremenog čovjeka. Sve je više ljudi koji žive s osjećajem stalne napetosti, nesigurnosti i straha od onoga što bi se moglo dogoditi. Mnogi teško spavaju, ne mogu zaustaviti zabrinjavajuće misli, osjećaju ubrzan rad srca, umor i gubitak kontrole nad vlastitim životom.
Čovjek može izvana izgledati mirno, razgovarati, raditi, smijati se i biti okružen ljudima, a u sebi voditi tešku i iscrpljujuću borbu. Postoje tereti koji se ne vide na licu i rane koje nisu vidljive na tijelu. Zato ne trebamo olako suditi ljudima niti njihove teškoće svoditi na nedostatak volje ili slabost karaktera.
Anksioznost može imati različite uzroke i nije svaka tjeskoba dokaz slabe vjere. Čovjeku koji pati potrebni su razumijevanje, podrška i, kada je potrebno, odgovarajuća stručna pomoć. Traženje liječničke ili psihološke pomoći nije suprotno pouzdanju u Uzvišenog Allaha.
Međutim, vjernik zna da čovjek nije samo tijelo. On je sazdan od tijela i duše. Kao što tijelo traži hranu, vodu, san i odmor, tako duša traži smisao, sigurnost, nadu i vezu sa svojim Stvoriteljem. Možemo tijelu pružiti mnogo toga, ali ako duša ostane zapostavljena, čovjek će i usred obilja osjećati prazninu.
U tome se ogleda jedna od velikih kriza suvremenog čovjeka: ovladao je mnogim stvarima izvan sebe, ali nije pronašao mir unutar sebe. Ima više mogućnosti nego prethodne generacije, ali istodobno sve češće osjeća usamljenost, strah, nezadovoljstvo i gubitak smisla.
Jedan od najčešćih uzroka čovjekove tjeskobe jeste strah za opskrbu. Čovjek se pita hoće li imati dovoljno, hoće li izgubiti posao, kako će podmiriti svoje obveze i što će biti s njim u budućnosti.
Islam nas ne uči da zanemarimo svoje obveze, da ne radimo ili da ne planiramo. Dužni smo se truditi, odgovorno postupati i koristiti dopuštene mogućnosti. Ali nakon uloženog truda svoje srce ne vežemo za posao, ljude ili materijalna sredstva, nego za Allaha, Koji je istinski Opskrbitelj.
„Na Zemlji nema niti jednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.“ (Hud, 6)
Dakle, pretjerana briga ne povećava opskrbu. Ona čovjeku može samo oduzeti mir, san, zdravlje i sposobnost da bude zahvalan na blagodatima koje već posjeduje. Ono što nam je određeno neće nas mimoići, a ono što nam nije određeno ne možemo zadobiti ni stalnim strahom niti pretjeranom pohlepom.
Obilje nije uvijek znak Allahove počasti, kao što ni oskudica nije dokaz da je čovjek napušten ili ponižen. I jedno i drugo je iskušenje.
Ponekad čovjek silno želi nešto što bi mu, kada bi to dobio, nanijelo štetu. A ponekad mu Allah nešto uskrati upravo zato što ga time čuva, iako čovjek tu zaštitu u tom trenutku ne razumije.
Drugi veliki izvor tjeskobe jeste briga za djecu. Roditelj se boji za njihovo zdravlje, odgoj, školovanje, vjeru i budućnost. Takva briga je prirodna, ali ne smije postati teret koji će roditelja slomiti. Roditelj treba učiniti ono što može: pružiti djetetu ljubav, odgoj, vlastiti primjer, savjet i dovu, a zatim ga povjeriti Allahu.
Kur’an nam navodi primjer žene Imranove, koja je svoje još nerođeno dijete zavjetovala Allahu. Očekivala je sina, ali je rodila hazreti Merjemu. Ona tada nije mogla znati da je Allah njezinoj kćeri odredio mnogo uzvišeniji položaj od svega što je njezina majka mogla zamisliti.
Ovaj primjer nas uči da mi vidimo samo jedan mali dio puta, dok Allah zna njegov početak i kraj. Mi se bojimo onoga što ne poznajemo, a Allah zna ono što je bilo, što jest i što će biti.
Mnogi ljudi ne pate samo zbog onoga što im se dogodilo nego i zbog onoga što bi se moglo dogoditi. Neprestano se pitaju: „Što ako se razbolim? Što ako izgubim posao? Što ako ne uspijem? Što ako se dogodi ono najgore?“ Tako čovjek danas nosi teret sutrašnjega dana, iako se ono čega se boji možda nikada neće dogoditi.
Koliko smo puta mislili da neku teškoću nećemo moći podnijeti, a kada je ona došla, Allah nam je podario snagu za koju nismo ni znali da je imamo?
Braćo i sestre, prihvaćanje Allahove odredbe ne znači pasivnost, odustajanje niti zanemarivanje odgovornosti. Ono znači učiniti sve što možemo, a zatim ne uništavati svoje srce zbog onoga što ne možemo promijeniti.
Ne postoji nevolja koja traje zauvijek, kao što ne postoji ni dunjalučka blagodat koja nikada ne prolazi. Bolest nas podsjeti na vrijednost zdravlja, gubitak na vrijednost onoga što smo imali, a iskušenje na Onoga Koji jedini može potpuno otkloniti nevolju. Zato vjernik smiraj traži u namazu, učenju Kur’ana, zikru i dovi. Uzvišeni Allah kaže:
„Reci: ‘On je vjernicima uputa i lijek.’“ (Fussilet, 44)
Braćo i sestre, ne čekajmo vrijeme u kojem više nećemo imati nijedan problem, jer takav život na dunjaluku ne postoji. Istinska pobjeda nije u tome da nikada ne osjetimo strah, tugu ili slabost, nego da nas oni ne udalje od Allaha; nije u tome da nikada ne padnemo, nego da se nakon pada podignemo jači, mudriji i pokorniji svome Gospodaru.
Uzvišeni Allahu, podari smiraj našim srcima, otkloni od nas tjeskobu, strah i beznađe. Ojačaj naše pouzdanje u Tebe, sačuvaj naše porodice i olakšaj svima koji prolaze kroz teška iskušenja.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Ne podcjenjuj niti jedno dobro djelo“
Split, 17.7.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, vjerojatno se mnogi od nas u nekom trenutku zapitaju je li njihov život suviše običan. Godine prolaze, dani nalikuju jedni drugima, a čovjeku se učini da iza sebe nije ostavio ništa veliko, ništa po čemu će ga ljudi pamtiti i ništa što bi, prema mjerilima ovoga svijeta, vrijedilo nekog posebnog spomena.
Navikli smo uspjeh promatrati kroz ono što je vidljivo: položaj, bogatstvo, slavu, priznanja, titule i djela o kojima ljudi govore. Zbog toga nam se katkada čini da su veliki samo izumitelji, učenjaci, državnici, vojskovođe, književnici i poznate osobe, dok je život običnoga čovjeka manje vrijedan. Međutim, Allahova mjerila nisu ljudska mjerila. Uzvišeni Allah kaže:
„…Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13)
Uzvišeni Allah čovjeka ne vrednuje prema tome koliko je bio poznat među ljudima, nego koliko je bio iskren, bogobojazan i koristan. Koliko je ljudi čija imena nikada neće stajati u udžbenicima, a koji će na Sudnjem danu doći s djelima zbog kojih će im pozavidjeti oni koji su na dunjaluku bili poznati i slavni.
Nekome bude dano da utječe na tisuće ljudi, a nekome da bude razlog upute samo jednoga srca. Ipak, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je Aliji, r.a.: „Tako mi Allaha, da Allah preko tebe uputi jednoga čovjeka, bolje ti je od najvrjednijega imetka.“ (Buharija i Muslim)
Možda je jedno srce koje si ohrabrio, jedno dijete koje si podučio namazu ili Kur'anu, ili jedna osoba kojoj si pomogao da se vrati Allahu vrjednije od mnogih stranica povijesti.
Braćo i sestre, prava dostignuća često su skrivena od pogleda ljudi. Ona nastaju u tišini, u svakodnevnoj borbi čovjeka sa samim sobom. Veliko je dostignuće oboriti pogled pred haramom, savladati srdžbu kada imamo priliku uzvratiti, prešutjeti ružnu riječ, pokriti tuđu sramotu i ne širiti ono što bi drugoga ponizilo.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Jak nije onaj koji druge obara u hrvanju, nego je jak onaj koji vlada sobom u srdžbi.“ (Buharija i Muslim)
Koliko je takvih pobjeda koje ljudi ne vide, a Allah ih vidi! Čovjek možda pred ljudima nije pobijedio nikoga, ali je pobijedio svoj nefs, svoju oholost, zavist, pohlepu i želju za osvetom. Zar to nije veliko postignuće?
Velika djela nalaze se i u našim obiteljima. Majka koja noćima bdije nad djetetom, možda nije poznata ljudima, ali su njezina strpljivost i ljubav poznate Allahu. Otac koji svoje brige nosi u tišini, brine o halal opskrbi obitelji uistinu je veliko djelo.
Mladić i djevojka koji u vremenu otvorenih iskušenja čuvaju svoju čednost i vjeru možda se drugima čine običnima, ali njihova je postojanost kod Allaha velika.
U velika dostignuća spada odgajati djecu u ljubavi prema Allahu, učiti ih namazu, Kur’anu, poštenju, stidu i odgovornosti. Svijet možda neće znati tko je u njihova srca usadio vjeru, ali će roditelji pronaći nagradu za svaki njihov namaz i svako dobro koje učine.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada čovjek umre, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja: trajne sadake, znanja kojim se drugi koriste i dobroga djeteta koje za njega upućuje dovu.“ (Muslim)
Braćo i sestre, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naveo primjer čovjeka koji je prolazio putem i ugledao trnovitu granu koja je smetala ljudima i mogla nekoga povrijediti. Nije učinio djelo o kojem će govoriti mnoštvo ljudi, niti je očekivao pohvalu ili zahvalnost. Jednostavno ju je uklonio s puta kako ne bi naudila prolaznicima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dok je jedan čovjek išao putem, naišao je na trnovitu granu pa ju je uklonio. Allah mu je zahvalio na tome i oprostio mu.“ (Buharija)
Tko bi od ljudi uklanjanje jedne grane s puta smatrao velikim dostignućem? Taj čovjek nije napisao knjigu, nije stekao bogatstvo niti je njegovo ime postalo poznato. Ali vidio je nešto što može nauditi ljudima i uklonio je to. Djelo je bilo malo u očima ljudi, ali veliko kod Allaha zbog iskrenosti i brige za druge.
Zato ne podcjenjujmo niti jedno dobro djelo. Možda je osmjeh i lijepa riječ nekome otklonila njegovu tugu i spriječila nekoga da izgubi nadu. Možda je tvoja dova u odsutnosti bila razlog nečijega olakšanja.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ne omalovažavaj nijedno dobro djelo, pa makar da svoga brata susretneš vedra lica.“
Braćo i sestre, čovjek ne zna koje će ga djelo spasiti. Možda ono koje je smatrao velikim neće biti primljeno zbog neiskrenosti, a možda će jedno malo i skriveno djelo, učinjeno samo radi Allaha, biti razlog oprosta i Dženneta.
Zato nemojmo tugovati ako naši životi nisu ispunjeni slavom i velikim priznanjima. Istinska veličina ne počinje onda kada čovjek postane poznat ljudima, nego onda kada postane blizak i drag svome Gospodaru.
Možda su naši dani obični u očima svijeta, ali ako su ispunjeni namazom, poštenjem, strpljenjem, brigom za obitelj, pomaganjem ljudima i iskrenim pokajanjem, onda su oni kod Uzvišenog Allaha veliki.
Molimo Uzvišenoga Allaha da nas učini od onih koji ne podcjenjuju dobro, koji Mu se približavaju iskrenim djelima i koji će na Sudnjem danu pronaći nagradu i za ono čega se na dunjaluku više nisu ni sjećali.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Srebrenica – rana koja opominje i obavezuje“
Split, 10.7.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, svake godine 11. srpnja zastanemo pred jednom od najbolnijih rana našega vremena – pred genocidom u Srebrenici. To nije samo datum u kalendaru. To je dan opomene, dan istine, dan dove i dan odgovornosti. Srebrenica je simbol najvećeg zločina počinjenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U srpnju 1995. godine, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, ubijeno je više od 8.372 muškaraca i dječaka. Ubijeni su zato što su nosili ime, vjeru i identitet koji su zločinci željeli izbrisati.
Uzvišeni Allah kaže:
“A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (El-Burudž, 8)
Ovaj ajet nas podsjeća da mržnja prema vjeri, identitetu i dostojanstvu čovjeka nije nova pojava. Ona se kroz povijest pojavljivala u različitim oblicima, ali je uvijek imala isto lice: lice nepravde, oholosti i nasilja. Zato govor o Srebrenici nije govor mržnje, nego govor istine. Nije poziv na osvetu, nego poziv na pamćenje. Nije otvaranje rana, nego čuvanje svijesti da se zlo ne bi smjelo ponavljati.
Mi o Srebrenici moramo govoriti jer zaborav ubija po drugi put. Moramo govoriti zbog šehida čija su tijela pronađena u masovnim grobnicama, često u dijelovima, raskomadana, premještana i skrivana da bi se sakrio trag zločina. Moramo govoriti zbog majki koje su godinama tražile kosti svoje djece. Moramo govoriti zbog dječaka koji nisu stigli odrasti, zbog očeva koji se nisu vratili svojim obiteljima, zbog sestara, supruga i majki koje su ostale nositi bol koju riječi ne mogu opisati.
Uzvišeni Allah kaže: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (El-Bekare, 154)
Mi vjerujemo da su šehidi živi kod svoga Gospodara. Vjerujemo da nijedna suza majke Srebrenice nije zaboravljena, da nijedan nevini život nije izgubljen pred Allahom i da će konačna pravda biti uspostavljena na Danu kada neće koristiti ni položaj, ni sila, ni moć, nego samo istina i djela.
Ali, braćo i sestre, vjera nas ne uči samo da žalimo. Vjera nas uči da iz boli učimo. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Vjernik ne smije dopustiti da bude ujeden iz iste rupe dva puta.” To znači da musliman ne smije biti naivan pred zlom, ne smije zaboraviti iskustva kroz koja je prošao njegov narod i ne smije odgajati generacije bez svijesti o istini. Naša djeca trebaju znati što se dogodilo u Srebrenici, ali ih trebamo učiti i da čuvaju dostojanstvo, da vole pravdu, da ne mrze nevine i da nikada ne budu nalik onima koji su činili zlo.
Sjećanje na Srebrenicu ujedno je i obaveza da suosjećamo sa svakim nevinim čovjekom koji strada zbog svoje vjere, naroda, rase, jezika, boje kože ili pripadnosti. Zato se, uz Srebrenicu, sjećamo i zločina počinjenih nad bratskim albanskim narodom na Kosovu tijekom 1998. i 1999. godine gdje su ljudi protjerivani i ponižavani samo zato što su pripadali jednom narodu i nosili svoj identitet. Njihova bol nije odvojena od naše boli. Suza majke koja je izgubila sina ista je u Bosni, na Kosovu, u Palestini i na svakom drugom mjestu gdje nepravda gazi ljudsko dostojanstvo.
I danas, dok govorimo o Srebrenici, pred našim očima događaju se strašni zločini u Gazi. Ciljano se ubijaju djeca i žene, majke traže svoju djecu, očevi nose tijela svojih najmilijih, bolnice, škole i domovi postaju ruševine i mjesta stradanja. Gaza nas podsjeća da svijet i danas često nijemo promatra patnju slabih, da se nevina krv i danas prolijeva pred kamerama, i da se ljudsko dostojanstvo često mjeri političkim interesima, a ne pravdom. Kao vjernici, ne smijemo biti ravnodušni. Ne možemo spominjati Srebrenicu, a šutjeti pred Gazom. Ne možemo govoriti o pravdi za svoje žrtve, a okrenuti glavu od tuđih.
Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, budite postojani u pravdi, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo protiv vas samih, ili roditelja i rodbine.” (En-Nisa, 135)
Ovaj ajet nas uči da pravda ne smije biti selektivna. Naša bol ne smije nas zatvoriti samo u našu tragediju, nego nas mora učiniti osjetljivijima na svaku nevinu žrtvu. Naša srca ne smiju biti ravnodušna prema nepravdi, bez obzira gdje se ona događala i nad kim se provodila.
Srebrenica nas uči da civilizacija bez morala može šutjeti pred zločinom. Uči nas da međunarodne institucije, vojske i zakoni ne znače mnogo ako u ljudima umre savjest. Srebrenica nas uči da je zlo moguće onda kada dobri ljudi šute, kada se istina relativizira i kada se zločin naziva drugim imenima. Ona nas uči da negiranje zločina nije samo uvreda žrtvama, nego priprema prostora da se zlo ponovi.
Zato se Srebrenica ne smije zaboraviti. Genocid se ne smije negirati. Žrtve se ne smiju ponižavati. Majke Srebrenice ne smiju ostati same u svojoj boli. Naša obaveza je čuvati istinu, prenositi je mladima i graditi društvo u kojem se nepravda prepoznaje na vrijeme.
Naša snaga nije u mržnji, nego u istini. Naša pobjeda nije u osveti, nego u dostojanstvu. Naša obaveza nije da širimo neprijateljstvo, nego da čuvamo pamćenje, pravdu i ljudskost. Onaj tko zaboravi Srebrenicu, otvorio je vrata da se zlo ponovi..
Molimo Uzvišenog Allaha da se smiluje šehidima Srebrenice, Kosova, Gaze i svim nevinim žrtvama nasilja i nepravde. Molimo Ga da ih obaspe Svojom milošću i uvede u Džennet. Molimo Ga da njihovim obiteljima podari sabur, snagu i dostojanstvo. Molimo Ga da zaustavi ruke nasilnika, da pomogne potlačenima i da nas učini od onih koji pamte istinu, govore istinu i žive po istini.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se na Sudnjem danu pred Njim ne zastidimo i da se oni nas ne zastide, da nam svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Ljetne vrućine – Allahov znak i opomena“
Split, 26.6.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre, dani u kojima živimo donose velike vrućine, iscrpljenost, žeđ i težinu koju osobito osjećaju stariji, bolesni, djeca, radnici na otvorenome i svi koji nemaju siguran dom, hladovinu ili dovoljno vode. Kada sunce nemilosrdno prži, a zrak postane težak, čovjek jasnije i bolje poima vlastitu slabost. Tada se podsjeća da nije gospodar prirode, vremena ni svoga života, nego Allahov rob koji ovisi o Milosti svoga Gospodara.
Vjernik ne promatra prirodu kao nešto što postoji samo po sebi, bez smisla i bez poruke. Sunce, kiša, vjetar, suša, toplina i hladnoća Allahovi su znakovi. Uzvišeni Allah kaže:
„I među Njegovim dokazima su noć i dan, i Sunce i Mjesec.” (Fussilet, 37)
Kada se promijene prilike oko nas, kada nastupe nesnosne vrućine ili druge teškoće, ne trebamo žuriti i za svaku pojedinu nevolju tvrditi da je sigurno kazna određenim ljudima, narodima i slično. To znanje pripada samo Allahu. Ali smijemo i trebamo prepoznati opću poruku: sve što nas pokrene iz nemara, podsjeti na prolaznost, probudi savjest i vrati Allahu može biti milost i opomena.
Uzvišeni Allah kaže:
„Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Er-Rum, 41)
Ovaj ajet nas ne poziva da osuđujemo druge, nego da najprije pogledamo sebe. Jesmo li zapostavili namaz? Jesmo li se udaljili od istine? Jesmo li postali grubi prema roditeljima, bračnim drugovima, djeci, susjedima i radnicima? Jesmo li se navikli na nepravdu, ogovaranje, laž, potvoru, nepoštenu zaradu i ravnodušnost prema tuđoj nevolji?
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je nastupilo pomračenje Sunca, nije to promatrao kao običnu pojavu bez duhovnog značenja. Ustao je uznemiren, požurio u mesdžid, klanjao i pozvao ljude da se obrate Allahu. Rekao je: „Sunce i Mjesec dva su Allahova znaka. Ne pomračuju se zbog smrti niti rođenja nekoga, pa kada to vidite, molite Allaha, donosite tekbir, klanjajte i dijelite sadaku.” (Buhari i Muslim)
Ako je Allahovim Poslanik, s.a.v.s., pred nebeskim znakom pokazivao uznemirenost i potrebu za dovom, onda i mi u ovim danima velikih vrućina trebamo obnoviti svoj odnos prema Allahu. Ne samo riječima, nego djelima. Trebamo više zahvaljivati na vodi koju imamo, na hladovini i klimatizaciji, domu, zdravlju i svakom danu u kojem možemo disati bez teškoće. Trebamo pomoći onome tko radi na suncu, ponuditi vodu žednome, nazvati stariju osobu koja živi sama, obratiti pažnju na bolesne i ne zaboraviti životinje koje također trpe žeđ i vrućinu.
Ove vrućine neka nam budu i podsjetnik na džehennemsku vatru od koje trebamo tražiti zaštitu i iskreno se utjecati Allahu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Vatra kojom ljudi lože samo je sedamdeseti dio džehennemske vatre.” (Buhari i Muslim)
Braćo i sestre, dok smo još na dunjaluku i imamo vremena, trebamo se pokajati, popraviti nepravdu koju smo učinili, zatražiti oprost od ljudi koje smo povrijedili i vratiti se iskrenijem životu.
Uzvišeni Allah kaže:
„A kakva god vas nevolja pogodi, to je zbog onoga što ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš-Šura, 30)
Zato se ne zatvarajmo u ravnodušnost. Ne govorimo: „To se mene ne tiče.” Vrućina, suša i svaka teškoća podsjećaju nas da smo svi prolazni i da nam je potreban Allahov oprost, zaštita i milost.
Gospodaru naš, podari nam korisnu kišu, olakšanje nakon vrućine i zaštitu od svake štete. Sačuvaj bolesne, starije, djecu, radnike i sve kojima su ovi dani posebno teški. Oprosti nam naše grijehe, popravi naše stanje i učini nas zahvalnim robovima koji pomažu drugima i vraćaju se Tebi iskrenim pokajanjem.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
