Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Vrijednost rada u islamu“
Split, 1.5.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, i svjedočimo da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik i milost svim svjetovima. Neka su mir i blagoslov na njega, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana.
Poštovana braćo i cijenjene sestre
Čovjek od prvog dana postojanja na Zemlji živi od rada svojih ruku. Uzvišeni Allah nije stvorio čovjeka da bude besposlen, niti da živi na tuđoj muci i znoju. Još su Adem, a.s., i hazreti Hava, nakon što su protjerani iz Dženneta na Zemlju morali raditi, truditi se i boriti za opskrbu. Zbog toga rad u islamu nije poniženje, nego dostojanstvo; nije teret, nego odgovornost; nije samo potreba tijela, nego i čovječnosti.
Nažalost, živimo u vremenu u kojem je čovjek često izgubio svoju vrijednost ispred profita i interesa. Mnogi danas gledaju isključivo koliko mu neko može donijeti koristi, a ne koliko vrijedi kao osoba. Radnik se često pretvara u broj, alat ili sredstvo zarade, dok se njegov trud, umor i dostojanstvo zanemaruju. Pa tako vidimo da se obilježavaju razni međunarodni praznici i skupovi posvećeni radnicima i njihovim pravima, ali na kraju od njih ostanu samo parole, govori i slično, dok se suštinski problemi radnika ne rješavaju i život većine njih ostaje ispunjen brigom, nesigurnošću pa i nepravdom.
Danas se obilježava se i 1. maj/svibanj, dan koji je nastao kao simbol borbe za radnička prava. Radi toga što je on neradni dan, danas nas je ovako velik broj na džumi namazu. To je bio dan kada su ljudi dizali svoj glas protiv nepravde, protiv izrabljivanja i protiv sistema koji je radnika pretvarao u sredstvo zarade bez dostojanstva. Međutim, danas se taj dan najčešće pretvorio u nešto sasvim drugo – u dan nemara, pretjerivanja i zaborava pa čak i kod muslimana. Umjesto da se prisjete borbe za pravdu, mnogi ga provode u površnosti i zabavi, prejedanju i opijanju zaboravljajući da pored njih postoje ljudi koji i dalje pate pod teretom nepravde. Nekadašnji simbol borbe za dostojanstvo radnika u mnogim slučajevima postao je „praznik trbuha“, dan u kojem se više razmišlja o odmoru i uživanju nego o ljudima koji jedva preživljavaju od svoga rada.
Zato je važno da se kao vjernici podsjetimo kako islam gleda na rad, radnika i pravdu među ljudima. Jer islam nije vjera koja se bavi samo ibadetima u džamiji, nego vjera koja uređuje i međuljudske odnose, trgovinu, odgovornost i prava svakog čovjeka. Uzvišeni Allah jasno ukazuje na vrijednost rada i općenito truda na svakom polju kada kaže: „I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas On o onome što ste radili obavijestiti.“ (Et-Tevbe, 105)
Ovaj ajet nas, braćo i sestre, podsjeća da rad nije samo sredstvo za život, nego i čin odgovornosti pred Allahom. Svaki naš trud, svaki naš napor, svaki naš zarađeni zalogaj – sve je to poznato Allahu i sve će biti vrednovano.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je učio da je najbolja zarada ona koju čovjek stekne vlastitim rukama. Pošten rad nije samo dozvoljen – on je pohvalan, častan i blagoslovljen. Čovjek koji se trudi da izdržava svoju porodicu, koji radi kako bi bio dostojanstven, nalazi se na putu dobra i Allahove milosti.
Ali isto tako, islam vrlo jasno i odlučno zabranjuje svaku vrstu nepravde prema radniku. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je podizao svoj glas protiv onih koji su iskorištavali druge: „Dajte radniku njegovu platu prije nego što mu se osuši znoj.“ (Ibn Madže) Ova kratka, ali snažna poruka sadrži suštinu islamskog odnosa prema radu i radniku. Nema odgađanja, nema odugovlačenja, nema opravdanja – radnik ima pravo na svoju naknadu odmah i u cijelosti.
U hadisi-kudsijji, Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenosi riječi Uzvišenog Allaha koji upozorava ljude i kaže: „Ja ću na Sudnjem danu biti protivnik trojici ljudi; čovjeku koji se u Moje ime obaveže pa prevari, čovjeku koji slobodnog čovjeka proda kao roba i prisvoji novac od njegove prodaje, i čovjeku koji unajmi radnika, pa od njega uzme puni rad, a ne isplati mu njegovu naknadu.“ (Buharija)
Zamislimo, braćo i sestre, kakva je to prijetnja?! Kada Allah kaže da će biti protivnik nekome, to znači da je taj čovjek počinio veliku nepravdu. A jedna od tih nepravdi je upravo neisplaćivanje radnika.
Nažalost, kada pogledamo današnje stanje, vidimo da su ove riječi itekako aktuelne. Koliko je samo ljudi koji rade mjesecima, a ne dobivaju platu na vrijeme? Koliko je onih koji rade prekovremeno, a njihov trud ostaje neprimijećen i nepriznat? Koliko je onih koji šute i trpe, jer se boje da će izgubiti i ono malo što imaju? Koliko je roditelja koji pošteno rade, a ipak ne mogu svojoj djeci osigurati ono osnovno? To je stvarnost u kojoj žive mnogi ljudi na Svijetu.
Braćo i sestre, islam ne dozvoljava da čovjek bude ponižen nego traži da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka. Radnik nije roba, nije sredstvo, nije broj. On je insan – Allahovo stvorenje koje ima svoje dostojanstvo, svoja prava i svoju vrijednost kod Allaha.
Ali isto tako, važno je naglasiti da i radnik ima svoje obaveze. Islam traži ravnotežu i pravdu na obje strane. Nije dozvoljeno uzimati platu, a ne raditi savjesno. Nije dozvoljeno varati poslodavca, izbjegavati obaveze ili tražiti više nego što se zaslužuje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas uči da Allah voli kada čovjek radi svoj posao temeljito i odgovorno. To znači da rad treba biti iskren, predan i savjestan.
Na kraju današnje hutbe, još samo da nas podsjetim da na Sudnjem danu nećemo biti samo pitani koliko smo klanjali i postili, nego i jesmo li nekoga zakinuli, ponizili ili mu uskratili njegovo pravo.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji poštuju rad i radnika, koji ne čine nepravdu i koji se bore za istinu i pravdu.
Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podari Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
U Zagrebu je 27. travnja 2026. godine svečano obilježena 110. obljetnica institucionalnog i službenog priznanja islama u Republici Hrvatskoj. Podsjećamo, Hrvatski sabor je 27. travnja 1916. godine donio Zakon o priznanju islama, kojim je islam priznat kao ravnopravna religija, a muslimanima zajamčena prava slobodnog ispovijedanja vjere i organiziranog djelovanja.
Središnjoj svečanosti nazočili su najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske, među kojima predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, kao i brojni predstavnici vjerskog, društvenog i diplomatskog života. Islamsku zajednicu u Hrvatskoj predvodio je muftija akademik dr. Aziz ef. Hasanović.
U svome obraćanju muftija Hasanović istaknuo je kako je priznanje islama 1916. godine predstavljalo važnu prekretnicu za muslimane u Hrvatskoj te naglasio da je Islamska zajednica tijekom proteklih 110 godina izrasla u stabilnu i međunarodno prepoznatu instituciju koja aktivno doprinosi hrvatskom društvu. Posebno je naglasio važnost Ugovora s Vladom Republike Hrvatske iz 2002. godine, koji je omogućio punu integraciju muslimana u hrvatsko društvo i osigurao širok spektar vjerskih prava.
Predsjednik Republike Zoran Milanović naglasio je važnost međusobnog poštovanja i skladnog suživota vjerskih zajednica u Hrvatskoj, zahvalivši muftiji Hasanoviću na razboritosti i odgovornom javnom djelovanju. Predsjednik Vlade Andrej Plenković istaknuo je kako Islamska zajednica u Hrvatskoj predstavlja posebnost europskog pravnog prostora te primjer uspješne integracije i suradnje.
U okviru obilježavanja održani su i brojni prigodni programi, izložbe, paneli i okrugli stolovi posvećeni ulozi islama u izgradnji multikulturnog i tolerantnog društva. Poruke sa svečanosti bile su usmjerene na važnost očuvanja međureligijskog sklada, međusobnog poštovanja i zajedničkog života u Republici Hrvatskoj.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Digitalni svijet i opasnost gubljenja vremena i smisla“
Split, 24.4.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, i svjedočimo da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik i milost svim svjetovima. Neka su mir i blagoslov na njega, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana.
Poštovana braćo i cijenjene sestre!
Virtualni svijet, prije svega društvene mreže, htjeli to priznati ili ne, uzima nam sve više vremena od naših života, sve jače oblikuje naše misli i odnose, a da toga najčešće nismo niti svjesni. Sve rjeđe se pitamo koliko vremena provodimo u tom svijetu, jer on postaje sve veći dio naše svakodnevice. A kada takva svakodnevica potisne svijest o Uzvišenom Allahu, tada se izgubi i smisao vremena. Zato bi se svaki musliman i muslimanka trebali zapitati: koliko vremena zaista trošimo na ono što nas vodi Allahu i Njegovoj Milosti?
Živimo u vremenu u kojem su riječi postale jeftine, a tišina skupa. U vremenu kada se svaka misao mora objaviti, svaka emocija prikazati, kada svatko želi da se čuje i bude viđen, a malo tko želi biti iskren. Riječi su postale lagane, a tišina zahtjevna. Svijet oko nas postao je jedna velika pozornica na kojoj svatko komentira, tumači, svatko sudi. A istina… istina se sve više povlači, umorna jer je sve više zamjenjuju lažne vijesti, slike i videa.
Naše riječi više ne žive samo u našim domovima niti dopiru samo do onih koji nas poznaju i vole. One putuju bespućima interneta, šire se i odlaze nepoznatima. Svaka rečenica koju napišemo može biti most prema dobru – ali i ponor u grijeh i propast. Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., nas je upozorio: „Tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan – neka govori dobro ili neka šuti.“ (B i M)
Braćo i sestre, zar nije čudno i zabrinjavajuće da su nam prsti postali brži od razuma? Da objavimo prije nego što promislimo, da komentiramo prije nego što razumijemo, da sudimo prije nego što saslušamo? Ibn Mes‘ud, r.a., je rekao: “Ništa ne zaslužnije da bude dugo zatvoreno više od jezika.” A mi danas otvaramo svoje jezike na društvenim mrežama više nego ikada.
Naravno da u njima može biti koristi – ako se koriste za dobro, za znanje, za savjet, za poziv u hajr. Ali postaju tamnica kada nas odvode u rasprave, hrane iluzijom važnosti i pune srce pohvalama i brojkama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je učio: „Od ljepote čovjekove vjere jeste i da ostavi ono što ga se ne tiče.“ (Tirmizi)
Zato, ako nas neka objava ne vodi Uzvišenom Allahu, ako nas neki komentar ne popravlja, ako neka rasprava ne donosi mir – onda nije vrijedna ni riječi, ni pogleda, ni minute života.
Možda neko kaže: “Moja je namjera bila dobra.” Ali dobra namjera ne opravdava lošu posljedicu. Ibn Kajjim je rekao: “Koliko je puta neko htio dobro, a otvorio vrata zlu koja nije mogao zatvoriti.” Zato, ako će naša riječ povrijediti – (pre)šutimo. Ako će naša šutnja sačuvati mir – (pre)šutimo. Jer nekada je šutnja ibadet, a riječ iskušenje.
Braćo i sestre, nikada svijet nije bio glasniji – a čovjek prazniji. Nikada više slika/fotografija, a manje pogleda u sebe. Nikada više prijatelja, a manje istinske bliskosti. Nikada više objava, a manje dove. U toj buci nestaje ono što nas čini vjernicima – smirenost, sabur, razmišljanje i dova u tišini noći.
Islam ne osuđuje tehnologiju, nego način na koji se koristi. Ako koristiš mreže da preneseš dobro i podijeliš istinu – bit ćeš nagrađen. Ali ako ih koristiš za raspravu, dokazivanje ili vrijeđanje – znaj da si time na gubitku jer doći će dan kada neće biti ni profila, ni objava, ni lajkova, ni pratilaca. Bit će samo Knjiga naših djela i Uzvišeni Allah koji kaže u Kur'ani Kerimu, opisujući taj dan: „Na Dan kada će njihovi jezici, ruke i noge svjedočiti protiv njih o onome što su činili.“ (En-Nur, 24)
Braćo i sestre, ne dozvolimo da ekran postane naša kibla, da lajk bude naša nagrada, a broj pratilaca naša vrijednost. Naša vrijednost je u iskrenosti, ibadetu, u dovi u tihoj noći kada nas vidi samo Uzvišeni Allah. Na Sudnjem danu Uzvišeni Allah nas neće pitati: “Koliko si imao pratilaca i slično?”, nego: “Koliko si imao iskrenosti?”
Zato, braćo i sestre, u vremenu buke – birajmo tišinu. U vremenu površnosti – birajmo suštinu. U vremenu rasprava – birajmo dovu. Jer tišina vjernika nije praznina, to je razgovor srca s Gospodarom.
A dok govorimo o riječima i ponašanju, sjetimo se da nas i naša djeca gledaju. Vide kako se ponašamo, kako govorimo, kako reagiramo. Možda ne kažu ništa – ali upijaju sve. Zato se zapitajmo: kakav im primjer dajemo i kakav islam im pokazujemo – onaj koji gradi ili onaj koji ruši?
Uzvišeni Allahu, Gospodaru tišine i govora, nauči nas da šutimo kada riječ vodi zlu, a da govorimo kada riječ vodi Tebi. Očisti naša srca od potrebe za dokazivanjem i od želje za pohvalom ljudi.
Milostivi Allahu, učini naše jezike blagim prema ljudima, a snažnim u Tvojoj istini. Sačuvaj nas od praznih riječi, od gnjeva i oholosti.
Svemogući Allahu, podari nam smirenost u srcu, iskrenost u djelima i uputu na Pravome putu. Učini nas od onih koji Te spominju u tišini i kojima je Tvoje zadovoljstvo najveći cilj.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podariš im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podariš Svoju Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
U Medžlisu Islamske zajednice Split, u nedjelju 19.4.2026. godine, nakon podne-namaza, u mesdžidu je upriličen svečani čin nadijevanja imena novorođenom djetetu.
U prisustvu roditelja Zurapa i Afrime, članova obitelji, rodbine i prijatelja, djevojčici je nadjenuto ime Isra Hakiku. Ovom lijepom i radosnom događaju prisustvovao je i dio polaznika mektepske pouke zajedno sa svojim roditeljima, čime je svečanost dobila dodatnu toplinu i zajednički duh.
Obred je predvodio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Split, Vahid ef. Hadžić, koji je tom prilikom, slijedeći sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., proučio ezan na desno i ikamet na lijevo uho novorođenčeta, izgovorio ime djeteta, proučio odlomke iz Kur’ana (ašere) te proučio dovu za Allahov bereket, zaštitu i sretan život djeteta. Ovakav način nadijevanja imena duboko je ukorijenjen u islamskoj tradiciji zasnovanoj na sunnetu Muhammeda, s.a.v.s., i predstavlja svečani čin kojim se novorođenče uvodi u zajednicu vjernika.
Na kraju svečanosti, roditeljima je uručena šehadetnama kao potvrda o obavljenom vjerskom obredu nadijevanja imena.
Ovaj svečani i emotivni trenutak završen je tekbirima, zajedničkim fotografiranjem te iskrenim čestitkama upućenim roditeljima od strane svih prisutnih, uz dove da djevojčica Isra Hakiku odrasta u zdravlju, vjeri i svakom dobru.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Što je pravi uspjeh?“
Split, 17.4.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, najodabraniji među ljudima i milost svjetovima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede u dobru.
Braćo i sestre, na početku današnje hutbe zapitajmo se što je to uspjeh? Kako ga mjerimo i čime ga određujemo? Većina ljudi danas uspjeh poima kroz materijalnu prizmu – kroz imetak, kuće, automobile, položaj u društvu, dobar posao i ugodan život. U tom poimanju uspjeh znači imati više, posjedovati više i uživati više.
Takav pogled je postao gotovo opće prihvaćen. Čovjek se vrednuje po onome što ima, a ne po onome što jeste. Međutim, braćo i sestre, ovakav način razmišljanja vodi čovjeka u pogrešnom pravcu. Kada se srce veže za dunjaluk, čovjek se lako prepusti svojim strastima i prohtjevima. Tada se, svjesno ili nesvjesno, ovom svijetu daje prednost nad Ahiretom, a zaboravlja se ono najvažnije – odgovornost pred Uzvišenim Allahom.
Mnogi misle da će gomilanjem imetka postići sigurnost i sreću. Ali stvarnost često pokazuje suprotno. Danas i suvremena istraživanja potvrđuju ono na što nas je vjera davno upozorila – ljudi koji su naizgled uspješni i materijalno situirani, često su iznutra prazni, nemirni i nezadovoljni. Kada se čovjek potpuno okrene materijalnom, a zanemari svoju dušu, nastaje praznina koju ništa dunjalučko ne može ispuniti.
Kao vjernici, trebamo biti svjesni ovog procesa u kojem se odnosi među ljudima sve više temelji na materijalnom, a duhovna dimenzija zanemaruje. Ljudi su danas, i pored svega što imaju, često otuđeni jedni od drugih. Imaju sredstva komunikacije, ali nemaju bliskost. Imaju komfor, ali nemaju smiraj.
Zato nam Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na ispravno poimanje uspjeha i kaže: “Uspio je onaj tko primi islam, kome bude dato ono što mu je dovoljno i koga Allah učini zadovoljnim onim što mu je dao.” (Muslim)
I još kaže: “Pravo bogatstvo nije u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo - bogatstvo duše.” (Buharija i Muslim)
Onaj tko svoj život uskladi s ovim – taj je pronašao smisao i postigao istinski uspjeh. Sve drugo je prolazno i nesigurno.
Braćo i sestre, Uzvišeni Allah nam je na ovom svijetu dao slobodu izbora: da živimo u skladu s ovom svrhom ili da lutamo putem koji nas vodi u vječnu propast. On kaže: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.” (El-Mulk, 2)
Nije rečeno: tko će imati više, nego tko će bolje postupati. Mjerilo uspjeha kod Allaha je djelo i namjera.
Braćo i sestre, put uspjeha nije bez iskušenja. Svako od nas prolazi kroz različite testove – u porodici, sa djecom, u zdravlju, imetku, odnosima. Nekada smo iskušani blagodatima, a nekada teškoćama. Naš uspjeh se ne mjeri time što nam se događa, nego kako se prema tome odnosimo. Uzvišeni Allah u suri El-Mu’minun, 1-5, 8-11, daje jasan opis onih koji su za Njega uspješni: “Uspjeli su vjernici.”
Tko su ti uspješni? Oni koji svoju vjeru žive.
“Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” Jer namaz je temelj našeg života. Bez namaza nema stabilnosti, nema smjera, nema pravog uspjeha. To je naš susret s Allahom, naša snaga i naš oslonac.
“I koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju.” U vremenu u kojem smo zatrpani informacijama, raspravama i tuđim životima, ovo je posebno važno. Uspješan je onaj koji zna što je uistinu vrijedno njegove pažnje i vremena.
“I koji zekat udjeljuju.” Udjeljivanje čisti imetak i srce. Uči nas da ne budemo robovi onoga što posjedujemo.
“I koji stidna mjesta svoja čuvaju.” Moral i čednost su temelj zdravog društva. Bez njih nema stabilnosti ni u porodici ni u zajednici.
“I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brinu.” Emanet je sve – vjera, porodica, posao, riječ. U našem kontekstu, to znači i čuvanje našeg identiteta, vrijednosti i odgoja naše djece.
“I koji molitve (namaz) svoje čuvaju.” Namaz je početak i kraj uspjeha. On nas vraća na pravi put svaki dan. Za takve Allah kaže: “Oni su nasljednici koji će Džennet naslijediti i u njemu vječno boraviti.”
Braćo i sestre, ovo je pravi i istinski uspjeh. Sve drugo je prolazno. Nemojmo zamijeniti vječno za prolazno, veliko za malo, istinu za privid. Ne prodajimo vječni Ahiret za kratkotrajni i prolazni dunjaluk.
Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari ispravno razumijevanje uspjeha, da očisti naša srca od pretjerane vezanosti za dunjaluk, da nas učini od onih koji žive svoju vjeru iskreno i dosljedno, i da nas Svojom milošću uvede u Džennet. Molimo Ga da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Milostivog Allaha da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podari Svoju Milost i Oprost i uvede u vječni Džennet! Amin!
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Žuti i crveni karton“
Split, 10.4.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, najodabraniji među ljudima i milost svjetovima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede u dobru.
Poštovana braćo i cijenjene sestre!
U današnjoj hutbi govorit ćemo o žutom i crvenom kartonu. Naravno, odmah se nameće asocijacija na najpopularniji sport na Zemlji – nogomet. Znamo da je u toj igri žuti karton opomena – upozorenje da si pogriješio, ali ti se daje prilika da nastaviš, dok je crveni karton kraj – isključenje bez mogućnosti povratka u igru. Ako ovu usporedbu prenesemo na naš život, shvatit ćemo da i mi živimo između žutog i crvenog kartona, opomene i kazne, između prilike i konačnog obračuna.
Uzvišeni Allah nas najčešće ne kažnjava odmah. On nas opominje, podsjeća i često nam daje „žute kartone“ kako bi nas upozorio da se vratimo na Pravi put. On kaže: „Mi ćemo učiniti da oni iskuse manju kaznu prije one velike, ne bi li se povratili.“ (Es-Sedžda, 21)
Braćo i sestre, koliko puta smo u životu doživjeli nešto što nas je trebalo opomenuti i popraviti? Koliko puta smo osjetili da smo skrenuli, pa smo dobili novu priliku?
Međutim, problem je što čovjek često ne razumije opomenu. Umjesto da se popravi, on nastavlja istim putem. Umjesto da se vrati Allahu, on odgađa tevbu. Poput igrača koji već ima žuti karton, ali nastavlja igrati grubo, ne razmišljajući da već sljedeći prekršaj može značiti kraj.
Radi toga, istinski vjernik i vjernica ne čekaju „crveni karton“, već reagiraju na prvi znak, na prvu opomenu.
Prenosi se da je jedan učenjak rekao: „Grijeh je poput vrata koja se polako zatvaraju pred čovjekom. Svaki put kada počini grijeh i ne pokaje se – vrata se malo zatvore. A kada se vrata potpuno zatvore – on više ne može ući.“ Zatim je dodao: „A tevba (pokajanje) je ono što ta vrata ponovo otvara – ali samo dok još nisu potpuno zatvorena.“
Uzvišeni Allah nas u Kur’anu upozorava: „I čuvajte se Dana kada ćete se vratiti Allahu, pa će se svakome dati ono što je zaslužio i nikome se neće nepravda učiniti.“ (El-Bekara, 281)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas dodatno podsjeća na ovu neminovnost i kaže: „Neće se čovjek na Sudnjem danu pomaknuti s mjesta dok Stvoritelju ne odgovori za četiri stvari: za svoj život u što ga je potrošio, za svoju mladost u čemu ju je proveo, za svoj imetak, na koji način ga je zaradio i u što ga je potrošio i za svoje znanje što je s njime radio.“ (Taberani)
Braćo i sestre, najveća opasnost nije u grijehu – nego u navikavanju na grijeh. Kada srce otvrdne, kada savjest utihne, kada čovjek više ne osjeća težinu pogreške – tada je već pred dobivanjem „crvenog kartona“. Zato Uzvišeni Allah kaže: „A kada zaborave ono čime su opominjani, Mi im otvorimo vrata svega, pa kada se obraduju onome što im je dato, iznenada ih kaznimo, i oni tada izgube svaku nadu.“ (El-En'am, 44)
A što je onda za nas „crveni karton“? To je trenutak kada više nema povratka. To je smrt bez prethodne iskrene tevbe. To je stanje u kojem čovjek izlazi pred Allaha s teretom svojih grijeha, bez pokajanja. To je konačni ishod za one koji su ignorirali sve opomene, koji su dobivali „žute kartone“, ali se nikada nisu opomenuli i zaustavili.
Zato je mudrost vjernika da razumije opomenu prije nego što bude kasno. Da shvati da su različita iskušenja koja doživljava na dunjaluku – zapravo Allahova milost. Jer najteže stanje nije kada te Allah opominje, nego kada te prestane opominjati.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Pametan je onaj koji se obračuna sa sobom i radi za ono što dolazi poslije smrti, a slabić je onaj tko svom nefsu (duši) pusti na volju, a očekuje od Allaha ispunjenje svojih želja.“ (Tirmizi)
Braćo i sestre, zapitajmo se: koliko smo puta dobili „žuti karton“, a nismo se promijenili? Koliko smo puta odgodili namaz, zanemarili obavezu, povrijedili nekoga, a rekli: „Kasnije ću se popraviti“ ili „Ima vremena za pokajanje“ i slično? Koliko puta smo čuli ajet ili hadis koji nas jasno opominje na naše grijehe, a ostali isti?
Sada je prilika jer smo još uvijek „u igri“ – još smo na dunjaluku. Još imamo mogućnost da se popravimo i da tražimo oprost. Zato Uzvišeni Allah kaže: „Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.’“ (Ez-Zumer, 53)
Zato ne odgađajmo priliku da se ispravimo, da ne bismo dočekali naš „crveni karton“ kada više neće biti povratka.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji razumiju Njegove opomene, koji se vraćaju prije nego bude kasno i koji će na Sudnjem danu stati pred Njega čista srca i spašeni od kazne.
Posebno Ga molimo da pomogne našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu, Libanonu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima, bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Ga da uputi našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Njim ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podari Svoju milost i oprost i uvede nas u vječni Džennet! Amin!
Povodom prelaska na ljetno računanje vremena izvršena je izmjena termina mektepskog vjeronauka nedjeljom. U nastavku možete pogledati nove termine.
Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Ustrajnost nakon Ramazana – pravi ispit za vjernike“
Split, 27.3.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru Sudnjeg dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, najodabraniji među ljudima i milost svjetovima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede u dobru.Draga braćo i poštovane sestre, prošlog petka smo ispratili mubarek Ramazan i dočekali Ramazanski bajram. Prošao je i taj dan radosti, susreta i zahvalnosti, a mi smo već zakoračili u dane koji dolaze poslije njega i u kojima se najbolje vidi što je Ramazan ostavio u nama.
Ramazan je bio posebna škola duše. U njemu smo učili kako da obuzdamo sebe, kako da od sebe udaljimo ono što nas udaljava od Allaha i kako da približimo ono što nas Njemu približava. U tim danima smo bili spremni ustati prije zore, odvojiti vrijeme za namaz, otvoriti Kur’an i potražiti smiraj u dovi. I zato se danas moramo zapitati: da li je sve to ostalo iza nas ili je nešto od toga ostalo u nama? Uzvišeni Allah kaže: „Onome tko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.“ (Et-Talak, 2–3)
Braćo i sestre, ovo nije Allahovo obećanje koje se odnosni samo za Ramazan. Ovo je obećanje za život. Bogobojaznost kojoj smo se učili u Ramazanu treba da bude naš suputnik i nakon njega.
Ramazan nas je učio i strpljenju, ali ne samo strpljenju u gladi i žeđi, nego strpljenju u životu. Učio nas je da ne reagiramo na svaku riječ, da ne uzvratimo na svaku nepravdu, da budemo svjesni da Uzvišeni Allah vidi i ono što drugi ljudi ne vide. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Boj se Allaha gdje god bio, loše djelo poprati dobrim koje će ga izbrisati i prema ljudima se ophodi lijepim ponašanjem.“ (Tirmizi)
Zato se danas trebamo zapitati i sljedeće: da li smo izašli iz Ramazana kao isti ljudi ili kao bolji ljudi? Da li smo postali strpljiviji, smireniji, pažljiviji prema drugima? Da li smo naučili da kontroliramo svoj jezik, svoje postupke i svoje reakcije?
Uzvišeni Allah kaže: „On je s vama gdje god bili.“ (El-Hadid, 4) To znači da On nije bio blizu nas samo u noćima Ramazana, nego je blizu i danas, u našim poslovima, u našim porodicama, kada smo sami i kada smo u društvu. Toga moramo biti što više svjesni jer živimo u vremenu koje nas lako odvlači od suštine. Pravi ispit za nas dolazi kada se vratimo svakodnevici i životnim iskušenjima koja su stalno oko nas; svakodnevnim obavezama, poslu, brigama i izazovima. I upravo tu se vidi koliko smo naučili iz Ramazana.
Ako smo u Ramazanu pronašli mir u namazu, nemojmo dozvoliti da taj namaz oslabi. Ako smo u Ramazanu pronašli svjetlo u Kur’anu, nemojmo dozvoliti da se Kur’an zatvori. Ako smo u Ramazanu osjetili milost prema drugima, nemojmo dozvoliti da se naše srce ponovo zatvori. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Milostivima će se smilovati Milostivi. Budite milostivi prema onima na Zemlji pa će se Onaj na nebesima smilovati vama.“ (Tirmizi)
Braćo i sestre, danas u Svijetu, i pored velikog tehnološkog napretka, sve je više nasilja, nepravde i nejednakosti a sve manje milosti. Upravo zato vjernik i vjernica trebaju biti izvor milosti, pravde i blagosti oko sebe.
Još jednu bitnu stvar želim istaći vezano za naša djela, kako ramazanska tako i sva ostala. Hazreti Alija, r.a., govorio je da čovjek treba više brinuti o tome da li mu je djelo primljeno nego koliko je djela učinio. Jer Uzvišeni Allah kaže: „Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.“ (El-Maide, 27)
Zato su učenjaci govorili da je znak primljenog djela to da čovjek nastavi činiti dobro i poslije njega. Ako smo u Ramazanu činili dobro, a nakon njega se vratili starim navikama, onda se trebamo zapitati što je od tog dobra zaista ostalo?!
Braćo i sestre, naše vrijeme brzo prolazi. Ramazan je bio pred nama, pa je postao iza nas. Bajram je bio radost, pa je postao uspomena. Tako prolazi i naš život. Zato nemojmo odgađati dobro. Nemojmo čekati “bolje vrijeme” za promjenu. Najbolje vrijeme je sada.
Da zaključimo - najveća poruka koju možemo ponijeti iz Ramazana jeste da nastavimo putem kojim smo krenuli. Da budemo ljudi namaza, džemata i pokornosti Uzvišenom Allahu i poslije Ramazana. Da budemo ljudi Kur’ana i poslije Ramazana. Da budemo ljudi milosti i poslije Ramazana.
Jer, ako je Ramazan prošao, Uzvišeni Allah nije prošao i Njegova Milost nije nestala. On ostaje, On je oduvijek i zauvijek i Njemu ćemo se svi vratiti.
Uzvišeni Allahu, primi od nas ono što smo učinili u Ramazanu i oprosti nam naše propuste. Učini da ostanemo ustrajni u dobru i sačuvaj nas na Pravom putu.
Posebno Te molimo da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini, Iranu i na svakom drugom mjestu, podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam svima na Sudnjem danu podariš Svoju Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
20. 3. 2026., neposredno prije početka džuma-namaza, glavni imam, Vahid ef. Hadžić, iskoristio je priliku da uruči zahvalnicu i prigodan dar – sat s motivom splitskog mesdžida – članu našeg Medžlisa, Ismetu Maksutiju.
Naime, uoči nastupanja nedavno završenog mjeseca ramazana, Ismet Maksuti je, vlastitom inicijativom i bez ikakve naknade, profesionalnim uređajem temeljito i dubinski očistio mesdžid, kao i sve prateće prostorije. Ovaj plemeniti čin svjedoči o iskrenoj brizi za Allahovu kuću i zajednicu vjernika.
“Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje. Oni su, nadati se, na Pravome putu.”
(Et-Tevba, 18)
Molimo Uzvišenog Allaha da Ismeta Maksutija nagradi najljepšom nagradom i upiše mu ovaj trud u trajno dobro djelo.
