Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split

Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića

„Smiraj srca u vremenu tjeskobe“

Split, 31.7.2026.

Poštovana braćo i sestre, anksioznost, tjeskoba i različiti oblici unutarnjeg nemira postaju sve rašireniji problemi suvremenog čovjeka. Sve je više ljudi koji žive s osjećajem stalne napetosti, nesigurnosti i straha od onoga što bi se moglo dogoditi. Mnogi teško spavaju, ne mogu zaustaviti zabrinjavajuće misli, osjećaju ubrzan rad srca, umor i gubitak kontrole nad vlastitim životom.

Čovjek može izvana izgledati mirno, razgovarati, raditi, smijati se i biti okružen ljudima, a u sebi voditi tešku i iscrpljujuću borbu. Postoje tereti koji se ne vide na licu i rane koje nisu vidljive na tijelu. Zato ne trebamo olako suditi ljudima niti njihove teškoće svoditi na nedostatak volje ili slabost karaktera.

Anksioznost može imati različite uzroke i nije svaka tjeskoba dokaz slabe vjere. Čovjeku koji pati potrebni su razumijevanje, podrška i, kada je potrebno, odgovarajuća stručna pomoć. Traženje liječničke ili psihološke pomoći nije suprotno pouzdanju u Uzvišenog Allaha.

Međutim, vjernik zna da čovjek nije samo tijelo. On je sazdan od tijela i duše. Kao što tijelo traži hranu, vodu, san i odmor, tako duša traži smisao, sigurnost, nadu i vezu sa svojim Stvoriteljem. Možemo tijelu pružiti mnogo toga, ali ako duša ostane zapostavljena, čovjek će i usred obilja osjećati prazninu.

U tome se ogleda jedna od velikih kriza suvremenog čovjeka: ovladao je mnogim stvarima izvan sebe, ali nije pronašao mir unutar sebe. Ima više mogućnosti nego prethodne generacije, ali istodobno sve češće osjeća usamljenost, strah, nezadovoljstvo i gubitak smisla.

Jedan od najčešćih uzroka čovjekove tjeskobe jeste strah za opskrbu. Čovjek se pita hoće li imati dovoljno, hoće li izgubiti posao, kako će podmiriti svoje obveze i što će biti s njim u budućnosti.

Islam nas ne uči da zanemarimo svoje obveze, da ne radimo ili da ne planiramo. Dužni smo se truditi, odgovorno postupati i koristiti dopuštene mogućnosti. Ali nakon uloženog truda svoje srce ne vežemo za posao, ljude ili materijalna sredstva, nego za Allaha, Koji je istinski Opskrbitelj.

„Na Zemlji nema niti jednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.“ (Hud, 6)

Dakle, pretjerana briga ne povećava opskrbu. Ona čovjeku može samo oduzeti mir, san, zdravlje i sposobnost da bude zahvalan na blagodatima koje već posjeduje. Ono što nam je određeno neće nas mimoići, a ono što nam nije određeno ne možemo zadobiti ni stalnim strahom niti pretjeranom pohlepom.

Obilje nije uvijek znak Allahove počasti, kao što ni oskudica nije dokaz da je čovjek napušten ili ponižen. I jedno i drugo je iskušenje.

Ponekad čovjek silno želi nešto što bi mu, kada bi to dobio, nanijelo štetu. A ponekad mu Allah nešto uskrati upravo zato što ga time čuva, iako čovjek tu zaštitu u tom trenutku ne razumije.

Drugi veliki izvor tjeskobe jeste briga za djecu. Roditelj se boji za njihovo zdravlje, odgoj, školovanje, vjeru i budućnost. Takva briga je prirodna, ali ne smije postati teret koji će roditelja slomiti. Roditelj treba učiniti ono što može: pružiti djetetu ljubav, odgoj, vlastiti primjer, savjet i dovu, a zatim ga povjeriti Allahu.

Kur’an nam navodi primjer žene Imranove, koja je svoje još nerođeno dijete zavjetovala Allahu. Očekivala je sina, ali je rodila hazreti Merjemu. Ona tada nije mogla znati da je Allah njezinoj kćeri odredio mnogo uzvišeniji položaj od svega što je njezina majka mogla zamisliti.

Ovaj primjer nas uči da mi vidimo samo jedan mali dio puta, dok Allah zna njegov početak i kraj. Mi se bojimo onoga što ne poznajemo, a Allah zna ono što je bilo, što jest i što će biti.

Mnogi ljudi ne pate samo zbog onoga što im se dogodilo nego i zbog onoga što bi se moglo dogoditi. Neprestano se pitaju: „Što ako se razbolim? Što ako izgubim posao? Što ako ne uspijem? Što ako se dogodi ono najgore?“ Tako čovjek danas nosi teret sutrašnjega dana, iako se ono čega se boji možda nikada neće dogoditi.

Koliko smo puta mislili da neku teškoću nećemo moći podnijeti, a kada je ona došla, Allah nam je podario snagu za koju nismo ni znali da je imamo?

Braćo i sestre, prihvaćanje Allahove odredbe ne znači pasivnost, odustajanje niti zanemarivanje odgovornosti. Ono znači učiniti sve što možemo, a zatim ne uništavati svoje srce zbog onoga što ne možemo promijeniti.

Ne postoji nevolja koja traje zauvijek, kao što ne postoji ni dunjalučka blagodat koja nikada ne prolazi. Bolest nas podsjeti na vrijednost zdravlja, gubitak na vrijednost onoga što smo imali, a iskušenje na Onoga Koji jedini može potpuno otkloniti nevolju. Zato vjernik smiraj traži u namazu, učenju Kur’ana, zikru i dovi. Uzvišeni Allah kaže:

„Reci: ‘On je vjernicima uputa i lijek.’“ (Fussilet, 44)

Braćo i sestre, ne čekajmo vrijeme u kojem više nećemo imati nijedan problem, jer takav život na dunjaluku ne postoji. Istinska pobjeda nije u tome da nikada ne osjetimo strah, tugu ili slabost, nego da nas oni ne udalje od Allaha; nije u tome da nikada ne padnemo, nego da se nakon pada podignemo jači, mudriji i pokorniji svome Gospodaru.

Uzvišeni Allahu, podari smiraj našim srcima, otkloni od nas tjeskobu, strah i beznađe. Ojačaj naše pouzdanje u Tebe, sačuvaj naše porodice i olakšaj svima koji prolaze kroz teška iskušenja.

Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženoj teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.

Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet!  Amin!