Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Mektepski i školski vjeronauk su čuvari vjere i identiteta“
Split, 4.9.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima.
Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana. Poštovana braćo i sestre,
početak nove školske godine za svaku obitelj predstavlja važan trenutak. Roditelji razmišljaju o knjigama, rasporedu, školskim obvezama, prijevozu, treninzima i svemu što je potrebno da dijete uspije. To je prirodno i potrebno. Ali za nas muslimane početak školske godine istodobno znači i početak vjeronaučne i mektepske godine. Uzvišeni Allah kaže:
„Imetak i sinovi ukras su u životu na ovome svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može bolje pouzdati.“ (El-Kehf, 46)
Djeca su naš ukras, naša radost, ali istodobno i veliki emanet. Naša odgovornost nije samo da ih nahranimo, obučemo i omogućimo im što bolje školovanje. Moramo ih pripremiti i za život, izgraditi njihove vrijednosti i pomoći im da znaju tko su, u što vjeruju i kome pripadaju.
Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Nema boljeg dara koji otac može dati svome djetetu od lijepog odgoja.“ (Tirmizi)
Odgoj prije svega počinje u obitelji. I majka i otac imaju veliku odgovornost i niti jedan imam, muallim ili vjeroučitelj ne može zamijeniti roditelja.
Dijete najviše uči gledajući nas. Teško možemo očekivati da zavoli namaz ako nas nikada ne vidi da klanjamo, da zavoli Kur'an ako ga u našem domu nikada ne vidi otvorenog ili da zavoli džamiju ako mu svojim primjerom pokazujemo da je ona tek povremena obveza.
Ali roditelj ne mora i ne može sve sam. Zato postoje vjeronauk u školi i mekteb u mesdžidu. Oni nisu jedno drugome konkurencija niti jedno može potpuno zamijeniti drugo. Školski vjeronauk, tamo gdje postoje uvjeti za njegovo organiziranje, daje djetetu mogućnost da vjeru upoznaje i unutar svojega školskog života. Mekteb tome dodaje ono što škola teško može dati: džamiju, džemat, praktično življenje vjere, učenje Kur'ana i druženje s drugom muslimanskom djecom.
Poštovana braćo i sestre, u našim okolnostima postoji još jedan razlog zbog kojega ovoj temi moramo pristupiti ozbiljno. To je očuvanje vjerskog i svakog drugog identiteta naše djece.
Svi smo svjesni činjenice da živimo u društvu u kojem su muslimani manjina. To samo po sebi nije problem. Naša djeca trebaju biti otvorena, obrazovana, uspješna, poštovati druge i biti potpuno uključena u društvo u kojem žive. Integracija je potrebna i dobra, ali integracija nije isto što i asimilacija.
Asimilacija se najčešće ne događa odjednom. Ona se događa polako i neprimjetno. Najprije roditelji nemaju vremena da svoje dijete dovode u mekteb i na islamski vjeronauk u školi i to čine sve rjeđe jer im je, na žalost sve ostalo prioritetnije. Dijete to prihvaća i nakon toga vjera mu postaje nešto što pripada njegovim roditeljima ili djedovima, ali više ne i njemu. I tako se ono što su generacije čuvale može izgubiti u samo jednoj ili dvije generacije. A takvih slučajeva je, na žalost, kod nas veoma mnogo.
Na našu stvarnost posebno upozorava jedan vrlo jednostavan podatak: u mnogim osnovnim školama u Splitu i okolici imamo svega dvoje ili troje muslimanske djece.
Zamislimo dijete koje pet dana u tjednu, kroz gotovo cijelo svoje djetinjstvo, provodi najveći dio dana u sredini u kojoj gotovo nitko ne dijeli njegov vjerski identitet. Ono tu sredinu treba voljeti i poštovati, ali mu istodobno treba mjesto gdje će susresti drugu muslimansku djecu, gdje će čuti ezan, stati u saf, naučiti sure, sufaru, upoznati život Muhammeda, s.a.v.s., i osjetiti da pripada zajednici. Upravo zato mekteb nije samo učionica. Mekteb je mjesto pripadnosti.
I vjeronauk u školi, gdje ga možemo organizirati, ima posebnu vrijednost. Dijete tada vidi da islam nije nešto što treba skrivati ili čega se treba stidjeti. Njegova vjera ima svoje mjesto i u njegovu obrazovanju.
Zato, drage majke i očevi, nemojmo djecu samo upisati. Budimo uz njih. Pitajmo ih što su učili. Pomozimo im. Pohvalimo njihov trud. Razgovarajmo s muallimom i vjeroučiteljem. Ako nalazimo vrijeme za sport, jezike, i druge korisne aktivnosti, nađimo vrijeme i za ono što našoj djeci treba pomoći da ostanu dobri ljudi i svjesni muslimani.
Možda svojoj djeci ne možemo odrediti kakav će posao imati, gdje će živjeti i kojim će putem krenuti kroz život. Ali možemo učiniti sve što je do nas da, kamo god ih život odvede, znaju tko su, kome pripadaju i kojim se vrijednostima trebaju vraćati.
Uzvišeni Allahu, čuvaj našu djecu i našu omladinu. Podari im korisno znanje, lijep odgoj i čvrstu vjeru. Učini da vole svoju vjeru, svoje roditelje, svoj džemat i sve ljude s kojima žive u dobru.
Milostivi Allahu, pomozi majkama i očevima, muallimima i vjeroučiteljima da budu dostojni emaneta koji si im povjerio. Sačuvaj naše potomstvo od svakoga zla, od gubitka vjere i identiteta i učini ih dobrim, poštenim i korisnim ljudima. Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
