Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Split
Hutba glavnog imama, Vahid ef. Hadžića
„Tko odgaja našu djecu?“
Split, 23.10.2026.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik, milost svjetovima i najbolji uzor vjernicima. Neka su salavati i selami na njega, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana.
Poštovana braćo i sestre,
S vremena na vrijeme možemo čuti izjave pojedinih roditelja da svoju djecu ne žele upisati na vjeronauk u školi ili u mekteb. Neki smatraju da je dijete još premlado, drugi da je opterećeno školskim i izvanškolskim obvezama i da dovoljno ono što nauči kod kuće, dok treći ističu kako ne žele utjecati na njegovo vjersko opredjeljenje, nego mu namjeravaju prepustiti da, kada odraste, samo odluči hoće li vjerovati i kojoj će vjeri pripadati.
Na prvi pogled, takvo razmišljanje kod nekih može djelovati razumno jer se poziva na slobodu djeteta. Međutim, ono otvara mnogo ozbiljnije pitanje: može li roditelj odustati od vjerskog obrazovanja i odgoja svoga djeteta, a da time već nije donio odluku koja će bitno utjecati na njegov život?
Zanimljivo je kako gotovo nitko ne smatra da dijete treba čekati punoljetnost da bi odlučilo hoće li učiti materinski jezik, pohađati školu, razvijati radne navike ili usvajati pravila lijepog ponašanja. Roditelji ga odmalena poučavaju onome što smatraju vrijednim i korisnim. Upisuju ga na strane jezike, sport, glazbu i druge aktivnosti, često ulažući mnogo vremena i novca. I to je pohvalno. Ali zašto se upravo kod vjere, koja oblikuje čovjekovu savjest, moral i pogled na život, odjednom pojavljuje uvjerenje da dijete treba ostaviti bez usmjerenja?
Nikada, braćo i sestre, ne trebamo smetnuti s uma da dijete ne odrasta u praznom prostoru. Ako ga roditelji ne budu upoznavali s vjerom i njezinim vrijednostima, upoznavat će ga i oblikovati drugi utjecaji: društvo, društvene mreže, različiti internetski sadržaji i uzori čije vrijednosti roditelji možda uopće ne poznaju.
Uzvišeni Allah kaže:
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna!“ (Er-Rum, 30)
Islam nas uči da se čovjek rađa s fitrom, prirodnom sposobnošću i sklonošću prema vjerovanju u Boga. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Svako se dijete rađa u fitri, pa ga njegovi roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.“ (Buharija i Muslim)
Ovaj hadis snažno naglašava koliko roditelji i okruženje utječu na oblikovanje djetetove osobnosti. Roditeljska odgovornost zato nije samo osigurati djetetu hranu, odjeću, stanovanje i obrazovanje, nego mu pomoći da razvije savjest, odgovornost, osjećaj za dobro i zlo te svijest o Stvoritelju.
Zanimljivo je da i Ustav Republike Hrvatske, u članku 64., izričito navodi: „Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.“ U istom članku stoji da su roditelji odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.
Naravno da sloboda izbora ne podrazumijeva odrastanje u neznanju. Naprotiv, kako bi čovjek sutra mogao zrelo i odgovorno odlučivati, danas mu treba pružiti znanje, razumijevanje i priliku da upozna vlastitu vjersku tradiciju.
Braćo i sestre, imajmo na umu da djeca mnogo ranije nego što mislimo počinju postavljati velika životna pitanja: Tko nas je stvorio? Gdje je Allah? Zašto ljudi umiru? Što se događa nakon smrti? Zašto trebamo biti dobri ako nam se dobro ne vraća? Takva pitanja nisu teret koji odrasli nameću djeci, nego prirodan izraz njihove znatiželje i duhovnog razvoja. Ako im ne ponudimo odgovore primjerene njihovoj dobi, odgovore će potražiti i pronaći negdje drugdje.
Upravo zato vjeronauk i mekteb nisu samo mjesta na kojima se uče sure, sufara i vjerski propisi. Oni trebaju biti mjesta na kojima dijete uči poštovati roditelje, govoriti istinu, pomagati slabijima, razlikovati dobro od zla, razvijati osjećaj pripadnosti i preuzimati odgovornost za vlastite postupke.
Ipak, nemojmo zaboraviti da ni najbolji vjeroučitelj ni najuspješniji mekteb ne mogu nadomjestiti ono što nedostaje u obiteljskom domu. Dijete koje sluša o iskrenosti, a svakodnevno gleda roditeljsku neiskrenost, ili uči o namazu, a nikada ne vidi roditelje kako klanjaju, prima proturječne poruke. Djeca mnogo više usvajaju ono što vide nego ono što im govorimo.
Zato se danas trebamo zapitati ne samo jesmo li svoju djecu upisali na vjeronauk i u mekteb, nego i kakav im primjer pružamo. Jesmo li im vjeru približili kao izvor dobrote, sigurnosti i smisla ili kao skup zabrana i obveza? Razgovaramo li s njima o vjeri ili im samo naređujemo?
Vjersko obrazovanje i odgoj nije jamstvo da dijete nikada neće pogriješiti, ali mu može pružiti vrijednosti kojima će se vraćati kada pogriješi i oslonac kada se suoči sa životnim iskušenjima koje se neminovno nalaze pred njim.
Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari mudrost i strpljenje u odgoju naše djece, da ih sačuva od stranputica i učini čestitim, odgovornim i korisnim ljudima. Gospodaru naš, pomozi nam da svojoj djeci budemo dobar primjer i da im ostavimo nasljedstvo vjere, znanja i plemenitog ponašanja.
Molimo Te da pomogneš našoj braći i sestrama izloženima teroru u Gazi, cijeloj Palestini i na svakom drugom mjestu. Podari im mir i sigurnost, kao i svim ostalim ugnjetavanim i obespravljenim ljudima bez obzira tko im nasilje činio.
Na kraju, molimo Te da uputiš našu djecu i potomke, da ih se ne zastidimo i da se oni nas pred Tobom ne zastide, da nam na Sudnjem danu svima podariš Milost i Oprost i uvedeš u vječni Džennet! Amin!
